Mediji su već prilično glasno najavljivali Hipodrom ’81 – dvodnevni rok-spektakl koji je 5. i 6. septembra te godine zaljuljao beogradski Hipodrom. Iza štampanih najava i slogana Svi marš na ples, inicijatore festivala morile su brojne tehničke muke. Pre svega, u Jugoslaviji i Beogradu tih godina nisu bile retke restrikcije električne energije. Organizatori su stoga morali iznajmiti agregate od Filmskog grada.

Od šest koliko ih je ponuđeno, na čukarički Hipodrom doneto je svega dva. Pokazalo se da to nipošto neće „odraditi posao“ za 36 sati neprekidne električne žurke na otvorenom. Teško da je i mogla da gruva svom silinom, ne samo zbog agregatora, već i tehničkih sprava koje nisu sasvim mogle ispratiti zvuk „gvozdenih deva“.

Blatnjava igranka, more kiše i noćne more tonaca

Što se pridošle publike tiče, tih dana su se pokazale i druge organizacijske manjkavosti. Nedostajalo je pijaće vode, dugi redovi pred toaletima nisu se skraćivali, što je zahtevalo još više stoičke discipline.

Oni zimogrožljivi i bliži svojim domovima odlazili bi u neko doba pod toplu ćebad. Oni izdržljiviji su, pak, cvokotali pod šatrama, budući da je za pozne letnje dane bilo prilično hladno i mokro. Štaviše, smrznutih fanova uopšte nije bilo malo: iako zvaničan broj nikada nije utvrđen, procenjivalo se da ih je bilo između 30 i 36 hiljada.

Osim pokislih poklonika hard roka, ceo događaj se i za izvođače ispostavio problematičnim. Najviše je to na svojoj koži (i gitarama) osetio popularni britanski sastav. „Mejdeni“ i nisu sasvim računali na scenu koja je – makar za njihove standarde – pre ličila na improvizaciju.

Po sećanju tehničara i ponekog fana zalutalog iza bine, na Čukaricu se tog dana dovezao srebrnkasti Rols-Rojs. Iz njega je izašla ekstravagantno odevena petorka pomalo zatečena prizorom. Glavni stihotvorac, Stiv Haris, zabeležio je u svom dnevniku kako pred binom nije bilo ni stepenika, već se bend morao penjati po pivskim gajbama.

Zbog problematičnog ozvučenja i osvetljenja, nastup Iron Maidena je bio utefteren već za 18 časova. Ceo događaj je pride kasnio gotovo 4 sata. Videvši Stiva Harisa kako se maši svog basa, publika se sjatila do bine ponadavši se da će njihovi miljenici ranije zasvirati – sve dok gitare umesto ostatka benda nisu dohvatili tehničari.

Nevolje je pritom imala i tehnička ekipa. Što se jugoslovenskih sastava tiče, glavna zvezda je tada bilo Bijelo dugme. Po njima je bilo naštelovano i ozvučenje, te su Maideni nekako morali „prilagoditi“ svoj zvuk. Sem toga, u tadašnjoj Jugoslaviji bilo je i manjka tehničkih znalaca koji bi podesili zvuk na analognim mikserima svakom pojedinačnom bendu. Pogotovo je to bio izazov za sastav sa dve gitare. Uz jake distorzije, „ukroćivanje“ takvog zvuka na živim nastupima bila je noćna mora većine tonaca.

Osim drvene bine i plastičnih gajbi u službi stepenika, još jedan kiks je nastao kada je Stivu Harisu na tonskoj probi doslovno utihnulo pojačalo. Uprkos pomalo neslavnom dočeku, premijerni nastup superzvezda oduševio je njihove poštovaoce. Ekstravagantni Britanci pamtili su prvi beogradski nastup uz donekle pomešane utiske.

U intervjuu koji je nakon nastupa dao „Ilustrovanoj Politici“, Haris je, prilično ogorčen, dao reč da će na idući nastup spakovati sopstvene tehničare za zvuk i osvetljenje. To će se uskoro i dogoditi – Iron Maiden je po drugi put u Beogradu nastupio avgusta 1984. godine, ovoga puta na Beogradskom sajmu.

Njihovom ponovnom dolasku presudio je i sjajan doček pred hipodromskom binom. Ubrzo nakon druge posete, Mejdeni se vraćaju u beogradsku Halu Pionir. Sada već ozvaničeni među najpopularnijim svetskim hevi metal sastavima, tog septembra 1986. godine su upravo iz Beograda otpočeli svetsku turneju.

Ima neka tajna veza: kako je gvozdena petorka zavolela Beograđane

Poput muzičkih im favorita koje su bodrili uprkos hladnoći i kiši, i publika je sa festivala otišla podeljenih utisaka. Od domaćeg gitarskog zvuka, one pozitivne su pobrale beogradske Siluete, zagrebački Haustor, kao i nesuđeni domaćini Hipodroma, Atomsko sklonište.

Isprašili su tih dana i mađarski hard rok sastavi Moto Rock i trio Omega. Dok je nisu zatvorili sarajevski Dugmići, igranka pod tmurnim nebom trajala je od svitanja do kasno u noć. Bilo je i onih kojima šljapkavi teren nije mnogo smetao: koškanja je među metalcima i pankerima bilo na svakih petnaestak minuta. Ipak, loše vreme donekle je razredilo more posetioca drugog festivalskog dana.

Bilo je, uprkos tome, još onih koji su ostali prilično zadovoljni koncertom. „Zum reporter“ je tih godina bio visokotiražni ilustrovani časopis pretežno laganog i pitkog sadržaja, a za reportažu o izvedbi Maidena, uz intervju sa Stivom Harisom, novinari su tada dobili zavidne honorare. Razgovorljivog basistu nakon nastupa nije bilo teško uloviti.

Ovdašnju publiku pohvalio je i najpoznatiji vokalista benda, Brus Dikinson. Koliko su voleli da zasviraju pred njom govori i svih 5 njihovih poseta glavnom gradu. Nakon što je iz Hale Pionir 1986. godine krenula tadašnja svetska turneja, Iron Maiden se 2007. godine ponovo vraća na Beogradski sajam. Dve godine kasnije puni Beogradsku arenu, a 2014. godine i Beogradsku tvrđavu.

Kao što je davne 1981. godine i obećao, bend na nastupe vodi i sopstvenu ekipu tehničara. Stiv Haris rado ističe da između njih i beogradske publike postoji, kako bi Dugmići zapevali, „neka tajna veza“.