Otkako je prva električna sijalica zasvetlela pred beogradskom kafanom „Hamburg“, u prestonici se već pripremao teren za novo doba na struju. Beogradska opština je s kraja 19. veka već razmatrala uvođenje javne električne rasvete. Od ’80-tih godina, na dnevni red je stavljen i plan izgradnje prve termoeletrkane, te bi i prestonica pošla stopama savremenog grada.

Ipak, realizaciju su razvukle nesuglasice dvojice uglednih Beograđana, Marka Leka i Stanojević Đorđa. Potom je i gradnja centrale okasnila zbog isto tako okasnelog uvođenja tramvajske mreže. Napokon, 5. oktobra 1893. godine, novoizgrađena termoelektrana na Dorćolu je i zvanično započela sa radom.

Od rata i nacionalizacije do vlasničkih zavrzlama

Dok su električne sijalice već ušle u beogradske kuće i ulice, vlasništvo nad termoelektranom predato je Belgijskom društvu - grupi akcionara iz Brisela koji su otkupili dorćolsku centralu. Ipak, početak Velikog rata oterao je novog vlasnika iz grada, a termoelektrana je krajem 1915. zasuta neprijateljskim bombama. Iako je sanirana da bi koliko-toliko i dalje proizvodila struju, tek je po oslobođenju grada bilo moguće otpočeti sa rekonstrukcijom.

Međutim, vlasnika i stručnjaka do tog trenutka više nije ni bilo u Beogradu. Prestonica je ostala bez struje, a neprijatelj je, ostavivši zaostale bombe, razmontirao dobar deo opreme, ponešto odvezao Dunavom a ponešto u njega bacio.

Iako je Beograd ponovo zasvetleo za doček Nove, 1919. godine, Belgijsko društvo se vratilo tek pošto je centrala potpuno obnovljena. Krajem juna iste godine ponovo se zahuktao i tramvaj, ali je Društvo, u tada još teškoj posleratnoj situaciji u zemlji, povećalo i cene tramvajske karte. Peripetije oko upravljanja potrajale su naredne tri godine, a nakon spora pred međunarodnim sudom, upravu nad centralom je preuzela Direkcija za tramvaje i osvetljenje.

Trenutak kada je dorćolska centrala postala tesna za sve Beograđane

Dok su pitanja vlasništva i dalje stvarala nesuglasice, nacionalizacija dorćolske centrale - kao i kompletne beogradske električne i tramvajske mreže - bar je donekle rešila neka od gorućih pitanja. Njih će u nadolazećim godinama odmeniti nekoliko praktičnijih i pragmatičnijih, a osetili su ih najpre sami Beograđani.

Pre svega, ni prestonica više nije ličila na nekadašnju varošicu. Broj stanovnika - što znači i potrošača struje - nastavio je tokom godina da raste.

Tako je i sav teret uvećane potrošnje pao na celokupnu električnu mrežu. Kvarovi na mreži, otežano snabdevanje, pa i povremeni mrak koji bi nastao zbog preopterećenja sistema, postajali su sve učestaliji. Na sve to, Beograđani su još morali plaćati i uvećane račune. Kompletnu obnovu Centrale usporavao je i manjak sredstava u gradskoj kasi, a građani su se u međuvremenu sami snalazili - gradsku centralu zamenjivali su kućnom.

Sem toga, svoje privatne centrale imale su i neke od važnijih ustanova i zdanja: Hotel Moskva, zgrada Akademije nauka, veći broj gradskih banaka, pa i gradska železnica. Za to vreme, centrala na Dorćolu je jedina proizvodila električnu energiju za ceo grad, a pritom je i dalje koristila isključivo jednosmernu struju.

Rasterećenje je došlo tek od 1924. godine, kada je u rad puštena i Termoelektrana u Makišu. Ona je, doduše, napajala isključivo savski vodovod, ali je do 1934. godine snabdevala i sve šire delove grada. U međuvremenu, od valjanih prihoda dorćolske centrale napokon se 1925. godine moglo izdvojiti i za proširenje električne mreže.

Kraj u narednom nastavku...