Beogradske zidine pamte mnoge priče. Uglavnom one u kojima su se silne vojske sudarale u nastojanju da ih slome i grad osvoje za sebe. A kada bi osvajanje urodilo plodom, nesrećnici koji bi se zatekli u njemu često bi završili na trgu roblja.

Beograd, biser Osmanskog carstva

Godina je 1521. i posle bezuspešnih pokušaja Turska je napokon osvojila Beograd. Pobednik, možda najveći sultan turske istorije Sulejman Veličanstveni, posle ratnog pohoda ostavlja pravu pustoš za sobom. Hrišćanski domovi i crkve opljačkani su i predati tuskom garnizonu. Stanovništvo je iseljeno i poslato put Carigrada gde će raditi na održavanju vodovoda ili biti držano kao robllje. Izgledalo je da će taman prekriti Beograd.

Ipak, istorija je čudna i varljiva, a Sulejmanova država, iako možda najveća vojna sila ondašnjeg sveta, deceniju kasnije povukla se iz opsade Beča. Bio je to udar na sultanovu ambiciju, ali i preko potrebni predah za prikupljanje snaga.

Za to vreme srušeni Beograd profitirao je od ovakvog razvoja situacije. Zidine se obnavljaju, grade se privatne i javne zgrade. Od „poprišta svih svetskih ratova“ postaje „biser-tvrđava“. Prema proceni putopisca Evlije Čelebije u gradu je u XVI veku bilo čak 400 džamija, podatak u koji je teško poverovati ili istorijski potvrditi, ali koji je govorio o značaju varoši u društveno-političkom sistemu carstva. Zbog svog položaja, ubrzo postaje jedan od administrativnih centara carstva i trgovačka žila kucavica Balkana.

U grad se čak vraćaju i Srbi, te nešto Jevreja i Roma koji žive u svojim kvartovima van zidina grada uz Savu i Dunav. Dok su Jevreji živeli uz Dunav i pretežno se bavili trgovinom, srpska mahala nalazila se uz savsku padinu prepuna kuća sa baštama iz kojih se čuo zveket kovača. Oko predgrađa nizali su se šančevi koji su pružali kakvu-takvu odbranu od napadača.

Ipak, glavni deo grada, onaj gotovo rezervisan za Turke, bio je na mestu užurbanog Despotovog grada, u podnožju Kalemegdanske tvrđave u donjem gradu. Među 400 gusto zbijenih kuća nalazilo se pet džamije, kovnica novca, barutana i jedan bazar mračne namene – trgovine robljem.

I staro, i mlado, i muško i žensko, sve po izboru

Trgovina robljem u ta vremena nije bila ništa neobično. Iz osvajačkih pohoda Turci su se vraćali sa hiljadama, pa čak i desetinama hiljada zarobljenika koje su zatim delili po raznim kategorijama. Deca, posebno ona srpskog porekla bila su slata u Malu Aziju gde bi bila davana na staranje turskim porodicama kako bi savladala jezik i kulturu. Pošto bi odrasla, usmeravana bi u redove janičara i delija, odnosno turske pešadije i lake konjice gde bi predstavljali udarnu pesnicu u borbi protiv naroda sa kojima su po rođenju delili iste nacionalne i verske korene. Odrasli bi bilo korišćeni kao besplatna radna snaga ili u slučaju devojaka za hareme turskih bogataša i sultana ili kaokućna posluga.

Tako su se i u Beograd slivale kolone zlosrećnika sa svih onih područja na kojima su se vodili austrijsko-turski ratovi. Srbi, Mađari, Rumuni, Hrvati, Česi, Slovaci, Nemci, pa čak i Rusi slivali su se u posebno određenu kuću gde su raspoređivani po polu, godištu, spretnosti.

Zatim bi dolazili zainteresovani kupci, razgledali, merili, cenjkali se kupujući ljude kao robu. Oni koji ne bi zadovoljili potrebe, upućivani su u Jedrene ili Carigrad gde bi se ovaj mučni postupak ponavljao. Cela trgovina se obavljala otvoreno i javno, bez namere da se učini tajnom, što je posebno šokiralo posetioce iz hrišćanskih zemalja. 

Iz zapisa savremenika, raznih pustolova zapadnih i istočnih, vidi se da je najveći broj robova ostajao je u Beogradu gde su zadržavani kao sluge u kući i radnjama. Među ovom poslugom posebno je bilo mnogo Mađara. Izuzetak su bili Dubrovčani, koji su svoju poslugu dovodili iz Hercegovine ili Dubrovnika. 

Ma koliko ovi podaci izgledali sumorno, sudbina hrišćanskog roblja nije uvek bila nužno zlosrećna. Turci su dopuštali strancima da robove otkupe od svog (turskog) gospodara, a pošto je to bio prilično unosan posao, nije da su se bunili. Drugi način bilo je primanje islamske vere, što bi nesrećnike istovremeno oslobađalo robovanja i dopuštalo im da započnu slobodan život. U ovim prilikama pravljena su velika slavlja, a dešavalo da novi vernici dobiju i bogate poklone od samog upravnika grada.

Beogradski trg roblja imao je sudbinu kao i turska država. U vremenima uspona, kroz njega su prolazile hiljade i hiljade starih, mladih, žena, muškaraca, dece, dok bi sa gašenjem turskog uticaja i ova mračna, ali unosna trgovina posustajala. I tako sve do početka XVIII veka kada je Beograd još jednom prešao u hrišćanske ruke.