Pre nego što je Beograd dobio more i safari, obale Save i Dunava su bile... Pa, nešto slično tome. Umesto novobeogradskih solitera – ogromna močvara. A preko puta močvare, nizvodno od mosta na Adi, ređala su se Beograđanima omiljene plaže.

Govorilo se i da je voda iz Save u to vreme maltene mogla da se pije. Međuratni Beograd bio je još daleko od urbanog grada kakvim ga znamo, a još dalje od toga da se u savskom slivu nanižu fabrike, splavovi i restorani. Tu gde je danas zgrada Sajma beše i granica sa periferijom, ali bi u letnjim mesecima postajala življa od srca grada.

Ovo je bilo i vreme kad je prestonica išla u korak sa globalnijim trendovima – pre svega, oporavkom od svetske ekonomske krize. ’30-te godine prošlog veka bile su decenija prosperiteta: u gradskom jezgru nicale su sve lepše i lepše palate, a dve obale spojio je Most kralja Aleksandra. Na ulicama se zakotrljalo i sve više automobila, a sa starog aerodroma – od koga je danas ostao hangar – uveliko su leteli avioni.

Ipak, Beograd je između dva rata, umesto milion i po, imao svega 400 hiljada stanovnika. To beše i dovoljno da savske i dunavske plaže tokom letnjih meseci zaliče na prepune košnice.

Foto: Unilib/"Vreme", 1940.

Plaža za sve generacije i sve ciljne grupe: od poštenog sveta do starosedelaca i dođoša

’30-te godine već su bile na izmaku, a prestonička štampa je izveštavala o "opsadi" beogradskih kupališta. Temperature su, kako je tada pisalo, bile paklene: pele su se čak do 30 stepeni, što se na današnjih 40+ u hladu čini i relativno pristojnim.

Beograđani su se po ovakvoj žegi, razume se, sjatili na omiljene plaže – i to u rekordnom broju od 35 hiljada. Većina takvih mesta danas je mahom zaboravljena, ali tih godina su bila najpopularnija: od "Đačkog kupatila" na Dorćolu, preko poznate plaže "Nica" uz današnji Brankov most. Jedno od najpopularnijih kupališta beše i plaža kod "Šest topola".

Ova plaža pružala se uz šetalište kraj današnjeg Sajma. Naselja uz savsku obalu tada su bila relativno mala, a u samom Beogradu još se nije toliko zidalo. Tako se, zapravo, i kupalište kod "Šest topola" nalazilo na gradskoj periferiji.

No, ipak je, u godinama pre Drugog svetskog rata i neposredno po njegovom okončanju, bila prilično konkurentna po broju kupača. Bila je pritom i jedna od najuređenijih: ovde su se nalazila tri manja kupališta, a Beograđani su ih tada zvali "kupatila". Svako od njih imalo je i sopstvenu "ciljnu grupu". Najveće je bilo takozvano "Opštinsko kupatilo", gde su se najradije sunčali porodični ljudi. Na ovoj uređenoj plaži moglo je uživati oko hiljadu kupača.

Rado su dolazili i nešto vremešniji Beograđani, koji su kod "Šest topola" svraćali već po tradiciji. Njihove ležaljke bile su oko 50-tak metara nizvodno. Tu se na savskoj obali nalazio jedan zeleni, drveni splav pod nazivom "Smiljevo", a za kupače je imao dva ograđena bazena.

Na "Smiljevu" su se pritom mogle zakupiti i kabine, dok se "Signal" – tačnije, treće kupatilo, još malo nizvodnije – nije moglo pohvaliti tako besprekornom pedanterijom. Pričalo se u starom Beogradu da su se ovde mahom kupali "dođoši". Oni su u to vreme bili odskora stanovnici grada, a u prestonicu su pristizali nakon Prvog svetskog rata.

"Dođoše" su spram "starosedelaca" odavali i razni naglasci – mada bi ostali primećivali i njihovo pomanjkanje osećaja za čistoću i red. Bez obzira u kojoj bi se grupi našli, dobar provod na plaži svima je bio zagarantovan.

Foto: Unilib/"Vreme", 1938.

Kako je industrijalizacija dovela do "migracije" kupača?

Kao što je današnjih dana običaj na Savskom jezeru ili Adi, i međuratni Beograd se na plažama provodio od jutra do mraka. Popularna su bila i letnja takmičenja, gde bi Beograđani glasali za "Dunavsku Veneru" – najlepšu dunavsku kupačicu. Ako se, pak, umore od brčkanja, kupači su mogli da predahnu uz obrok ili hladan napitak.

Na kupalištu "Šest topola" nalazio se i istoimeni restoran. Danas je on i jedini koji podseća na nekadašnju omiljenu plažu. U međuvremenu, i prestonica je nakon rata pošla stopama industrijske revolucije. Godine 1957, na desnoj obali Save nikao je sajamski kompleks. Ravno deceniju kasnije, sa obalom je spojena i Ada Ciganlija, a deo reke Save tada je pretvoren u jezero. Stoga su i kupači narednih godina "migrirali" uzvodno, čime je tradicija opsedanja gradskih plaža ipak potrajala do danas.