Uoči Drugog svetskog rata, u Beogradu, a i širom zemlje teško se živelo, a još teže zarađivalo. Stoga je jedan vispreni seljak sa jugoistočnih padina planine Kosmaj skovao kredo da je život samo težak ako se slepo vodite slovom zakona. To je pretočio u praksu švercovanjem kvalitetne rakije u prestonicu, usput oparivši se od toga dobrano i zavredivši novo ime i prezime - genijalni crnoberzijanac.

Okretnošću protiv nemaštine

Rodom iz Velike Ivanče, naselja nadomka Mladenovca, Miladin Simić je bio sasvim običan žitelj, kojem je poput mnogih bio pun kufer zlopaćanja i jadi tako silne da savremena mašta ne bi uspela da je pojmi. No, za razliku od drugih, on je učinio nešto po tom pitanju i pronašao način kako da zarađuje za koru hleba. Žudnja za boljim životom podstakla ga je da krši zakon na veoma dovitljiv način.

Kako bi plan sproveo u delo, obratio se mesnom limaru sa krajnje nesvakidašnjim zahtevom. Naime, tražio mu je nepropusni opasač od lima u koji može da se nalije pola oka rakije, tj. oko tri četvrti litra. Na prvi pomen molbe, prijatni zanatlija nije znao kako da se ponese, ali uz rečit nagovor i koji dinar, majstor je pristao da mu zgotovi limeni remen.

Sa besprekornim kaišom za pojasom, kucnuo je čas za drugu etapu maštovitog nauma - kako što bezbolnije po džep umaći trošarnicima, činovnicima koji su kontrolisali unos robe u grad, i domoći se Beograda. Ugledavši železničku stanicu, sinulo mu je - pazariće tromesečnu kartu za 250 dinara, verujući da će se bez ručnog prtljaga lako utopiti među putnike.

Tako je i bilo. Bez zebnje prolazio je pored trošarinskih stanica, klackajući se svakodnevno vozom iz sela u varoš i obratno. Nekada čak i pet puta na dan. Odlazio bi sa pozamašnim šlaufom punim rakije, dok bi se u povratku taj isti šlauf spustio u bokove, u džepove sa svežnjevima para. Sa takvim izgledom nije budio sumnju kod nikoga, pa samim tim nije bilo ni povoda za pretres naoko uzornog građanina.

Potoci žestine u varoši

Na taj način je Miladin Simić naredne tri godine ordinirao - švercovao je dobru rakiju i krčmario je po prestonici. Kako je bio postojan u nameri da živi u skladu sa svojim uverenjima, putovao je i kada je hlada od nemilosrdnog sunca doslovno bilo nemoguće pronaći, ali i kada su združene snage snega i vetra bezobzirno šibale sa svih strana. 

Tih godina rakija je neumitno tekla među beogradskom kaldrmom. Prodavao je od naprstka, čisto da se plakne grlo, do mnoštva čokančića radi razuzdanog uživanja. Ponajbolje je prolazio na Beogradskom sajmištu. Poput kratkotrajnog cveta pustinjskog ljiljana prosto niotkuda bi izvireo iz kamenjara, dok bi ga horde radnika naprečac okružile, željno iščekujući njega i njegovog pitki opasač. Lepota ovakvog života bila je suviše dobra da bi je tek tako prepustio.

Ali, jednog paklenog avgustovskog dana zatekao se u pogrešno vreme na pogrešnom mestu i blagodeti je došao kraj. Zapravo, čuvari javnog reda i mira nabasali su na snalažljivog švercera, uhvativši ga pritom na delu. Kako nije imao kud, morao da je posegne za džepovima i isprazni ih, plativši poveliku globu. Škiljeći u nebo, spokojno se uputio kući, usput konačno prosuvši iz sebe sve misli i osećanja: Ja sam genijalni crnoberzijanac i jedino sam zbog toga bio tri godine ostavljen na miru od trošarinaca. Dolijao sam, ali ću isponova započeti staru pesmu… A, slave vi, slikajte me ovako.

Nažalost, sunce Miladina Simića nije iznova obasjalo, a stara pesma je ostala samo pusta želja. Rat je uskoro nastupio, a beogradskom svetu nije više bilo do degustacije dobre rakije.