Neki ljudi imaju živote koji, ako ih posmatrate sa strane, deluju kao da su direktno uvučeni u velike istorijske epizode. A postoje i ljudi koji toj istoriji svedoče iz neposredne blizine. Tu ih je mahom doveo sticaj okolnosti, ali mogu da odluče i da dugo ćute o onome što vide.

Tako bi se moglo opisati i žitije Nade Budisavljević, najmlađe sestre Jovanke Broz. Živela je, takoreći, u senci velikih događaja, ali joj je ta senka, paradoksalno, katkad davala jasniju perspektivu. Na prvi mah, većina možda ni neće znati da je reč o ženi koju su zasenila dva dobro poznata imena: Tito i Jovanka Broz.

Detinjstvo obeleženo gubicima

Nada Budisavljević je umalo ostala na marginama istorije, iako bi to bila sve samo ne njena lična zasluga. Rođena je 1934. godine u Pećanima (Lika), u porodici u kojoj su Budisavljevići već imali tri starija deteta – uključujući i Jovanku, tada desetogodišnju devojčicu.

Ali, tek što je napunila 6 meseci, Nada ostaje bez majke. Bio je to prvi u nizu gubitaka koje će doživeti narednih godina, jer joj za vreme Drugog svetskog rata umiru najpre stariji brat, pa otac. Nekoliko godina kasnije, izgubila je i drugog brata.

Ostala joj je još Jovanka, te mlađa sestra Zora – ali, kao najmlađe od sve dece, Nada i Zora su nakon smrti roditelja „pripale“ sirotištima i internatima. Tek će im 1947. godina doneti preokret, jer ih tada pronalazi sada već dvadesettrogodišnja sestra Jovanka. Iako „okrnjen“, ovaj porodični skup se lepo završio: Nada i Zora su se skrasile u Beogradu, u jednom sobičku u Užičkoj 16. Jovanka se pride pobrinula i da im omogući pristojno školovanje. Nada se docnije opredelila za Filozofski fakultet, gde je, uz engleski jezik i književnost, završila još i svetsku književnost i italijanski jezik.

Predsednik, poznanik – zet?

Kada se (ponovo) susrela sa starijom sestrom, Nada je imala saznanja o pojedinim detaljima njenog života: da je imala dužnost Titove sekretarice i da su joj povereni neki poslovi, takođe u ulici Užičkoj, samo na broju 15. Nada se preselila u Beograd baš u vreme kada je Broza čekao oporavak od operacije. Međutim, ono što nije znala – a što joj ni sestra nije pominjala – jeste da je odnos između Jovanke i maršala postajao sve prisniji.

Jovanka, inače, nije imala naviku da govori o privatnom životu. Iako je već bila u vezi sa Brozom, Nadi nije bilo ni na kraj pameti da će kroz koju godinu dobiti zeta – i to zeta koji je, uz to, najmoćniji čovek u federaciji. Ta vest je do nje došla tek 1952. godine, kada je Jovanka obelodanila da će se udati za Broza.

Tajac koji je usledeo nakon ovakvog saopštenja bio je u najmanju ruku očekivan – jer, ne dešava se svaki dan, pogotovo ne običnoj devojci poput Nade, da postane deo porodice Josipa Broza lično. No, nevericu i iznenađenje je uskoro zamenila tuga. Sve je „mirisalo“ na to da će Nada i Zora ponovo ostati same.

Prvi put na maršalovoj adresi

Dok se Nada pripremala za to da je, izvesno, očekuje povratak u dom, preduhitrio ju je pomalo neočekivan poziv. Formalan, doduše, ali su maske formalnosti uskoro pale – Nada i Zora su zajedno pozvane u Brozovu rezidenciju.

Sukladno predsedničkom položaju, očekivalo se da će maršal u društvu buduće svastike zadržati izvesnu distancu. Avaj, susret u Užičkoj 15 bio je sve samo ne uštogljen. Broz se prema gošćama poneo iznenađujuće srdačno – „sitnica“ koja je Nadi tada bila potpuno nova. U susretu sa devojkom koju „niko nije pitao šta ona o bilo čemu misli“, njen budući zet je, po svemu sudeći, probio led.

Tito je, osim toga, imao valjan razlog da zavoli svoju svastiku. Od trenutka kada su se ponovo srele, Nada je bila i ostala izuzetno privržena Jovanki. Ni u tome nije bilo ničeg neobičnog, tim pre što su Nada i Zora rano ostale bez roditelja.

Novo poglavlje, nova-stara adresa

Za Nadu Budisavljević – a bila je to devojka od, tada, svega 18 leta – Jovankina udaja je donela potpuno drugačiji životni pravac. Dobrim delom nepoznat i nepredvidiv, jer je maršal za nju bio nešto poput nedodirljive, apstraktne figure. Na stranu što je „upala“ u najmoćniju porodicu u Jugoslaviji, već je, sa mlađom sestrom Zorom, dobila i svoje mesto u predsedničkoj rezidenciji.

No, Nada je, uprkos tome, ostala „sa nogama do zemlje“. Završila je studije i kasnije se opredelila da nastavi sa akademskom karijerom: najpre kao profesorka u Vojnoj školi stranih jezika, a zatim na Vojnoj akademiji. Tu joj je pripalo i laskavo priznanje najboljeg profesora u istoriji ove ustanove. A iza vrata u Užičkoj 15, Nada je, takoreći, postala deo inventara.

Počela je kao bibliotekarka u Titovom kabinetu. Nastavila je kao šefica tog kabineta, a još kasnije i kao prevodilac u mirovnoj misiji Ujedinjenih nacija. Nadini radni dani su bili sve samo ne monotoni. Ali, Nada je sebe oduvek doživljavala i kao večiti oslonac starijoj sestri. Karijera, iako važna, nije joj bila (jedini) prioritet.

Život o kojem se ćutalo

Ako postoji nešto po čemu je život Nade Budisavljević bio specifičan, to je, bez sumnje, insajderski pogled na najpoznatije supružnike u SFRJ. Samo bi se po tome slutilo da je Nada bila puna anegdota o životu iza zatvorenih vrata. Ali, grdno se varao svako ko je pomislio da će se Nada u bilo kom trenutku „izlanuti“.

Štaviše, reklo bi se da je sve bilo obavijeno svojevrsnim (a nepisanim) zavetom ćutanja. Podrazumevalo se da se o stvarima unutar tih zidova ne govori, što je delom valjalo pripisati i navikama Josipa Broza: da se unutarporodični detalji ne pominju, ma koliko da su sticajem okolnosti stizali do tuđih ušiju. Pronicljiviji bi možda i naslućivali nešto o tome – poput Miroslava Krleže, koji je Nadi jednom prilikom rekao:

„Sve znate, sve vidite, sve čujete i ćutite, ni o čemu reč ne govorite.“

Nada se, pak, svesrdno pridržavala tog nepisanog zaveta. Činila je to punih 25 godina, tokom života u predsedničkoj rezidenciji, a zatim i kada se njena starija sestra povukla iz javnosti. Tokom svih tih godina, Nada joj je bila sve: pomoćnica i sekretarica, stilistkinja i negovateljica, vozila ju je i pratila na nebrojenim putovanjima. Ali, Nada je, povrh svega, ostala Jovankina najprisnija prijateljica.

Tako je bilo sve do Jovankine smrti 2013. godine. Nada Budisavljević je preminula 12 godina kasnije, u avgustu 2025. I mada je imala „eksluzivan pristup“ nekadašnjoj prvoj dami, njen život je, suštinski, ostao neupadljiv i tih – manje obeležen svime što se videlo i čulo, a mnogo više onim što se prećutalo.