"Ako je trebalo povesti kakvu inicijativu umetničku, književnu ili ma koju drugu javnog značaja, prvi sastanci, na kojima bi se izmenile misli, bili su za kafanskim stolovima".

Vodimo li se mišljenjenjem našeg Branislava Nušića, mogli bismo tek nagađati koliko je kafanski život Beograda krojio njegov kulturno-umetnički duh. A kada bi umeli prozboriti, zidovi tih kafana rekli bi nam da su Beograđani u njima videli prve pozorišne predstave i filmske kadrove, te da je prvo izdanje "Politike", naših najstarijih dnevnih novina, davne 1904. proslavljeno u skadarlijskoj kafani "Tri šešira".

Čak je i prvi sajam knjiga u Srbiji, godine 1893, organizovan u kafani "Kolarac". Od istorije koju nismo učili u školama, do svakodnevnih, običnih raspri - sve su ih dokumentovale ove ustanove od javnog značaja. Negde u međuvremenu, pak, nastajale su anegdote u kojima su glavni akteri bili naši najcenjeniji književnici.

Foto: Arhivska fotografija - Kolarac tridesetih godina

Jer, kad bi među njih zaseli beogradski boemi, naslušali bi se kafanski zidovi romana i stihova u nastajanju. Provesti dane i noći uz koju čašicu više, ovdašnjim piscima nikada nije bilo strano. Ipak, diskusije o umetnosti bile su tek deo razgovornog repertoara: još kako su se naši boemi umeli našaliti, i to vrcavo i domišlljato, kako i dolikuje nekome ko živi od pisane reči.

Zato ćete na pitanje "Šta je bolje od pune čaše?" najtačniji odgovor dobiti upravo od njih. Okupljeni u kafani "Tri šešira" jednom prilikom su to upitali Radoja Domanovića. A on im je, onako iskusno i znalački, odvratio da je od pune čaše bolja - puna flaša. Ni sam Domanović, kažu, nije bežao od čaše - neretko i od koje (pre)više, dok su pomenuta "Tri šešira” rado i često posećivali mnogi beogradski boemi.

Među razlozima je mogao biti i taj što ih je Stojan Krstić, napoznatiji vlasnik kafane, umeo katkad ićem i pićem počastiti "na veresiju". Krstić je prema svojim gostima gajio duboko poštovanje, pokazavši to svojevremeno i novčanim doprinosom u postavljanju spomen-ploče na kući Đure Jakšića.

Foto: Arhivska fotografija - Pred kafanom Dardaneli

Stihovi kao legitimna kafanska valuta

I pesnici su ovaj gest umeli obilato korsititi. Cehove bi povremeno plaćali stihom i pesmom, a po tome je bio čuven upravo Đura Jakšić. Kad je večeru jednom hteo platiti svojim pesničkim umećem, trebalo je samo da se njegovi stihovi svide krčmaru od kog je poručio obrok. U tom slučaju, Đura bi večeru pojeo na njegov račun; no, ispostavilo se da ni krčmara nije bilo lako impresionirati.

Tek nakon nekoliko neuspelih pokušaja - a kada se već dobro bio najeo - Jakšić se napokon doseti da mu odrecituje:

"Ej, keso moja sa mnogo dinara,

Iziđi iz džepa, isplati krčmara!"

Čuvši napokon kako ovaj govori "E, to mi se sviđa, to čekam!", i pesnik je mogao mirne duše napustiti kafanu. A rečima su se pesnici umeli poigrati i van kafanskih zidova - tako su upamćeni stihovi kojima je Branko Ćopić, tokom jednog turbulentnog putešestvija avionom, pokušao pobediti strah:

"Bože, iže jesi na nebesi

ako mi se štogod desi

ti udesi da ja padnem

u naručje stjuardesi.”

Posla su naši pesnici imali i kada je trebalo oceniti one koji su pesnicima tek kanili postati. Ovakav zadatak dobio je Laza Kostić nakon što ga je jedan mladi kolega zamolio za sud. Pročitavši, međutim, njegove pisanije, Kostić mu je jedino mogao udeliti nimalo laskav komentar: "Svaka strofa – katastrofa”.

Foto: Arhivska fotografija - Kafana "Tri seljaka"

Samo kafana srpskog pisca spašava...

Svoju popularnost "Tri šešira" pre svega duguje društvu koje je okupljala. Ovde su, pored Jakšića i Domanovića, do u cik zore divanili i Milovan Glišić, Stevan Sremac, Jovan Jovanović Zmaj, Janko Veselinović i Bora Stanković.

Interesantno je da je upravo Stanković, pored književnog zanata, čak sedam godina proveo kao kontrolor državne trošarine u "Maloj pivari" "beogradskog italijana" Ignjata Bajlonija. U "Tri šešira", pak, često je voleo i da zapeva, a svi koji ga čuli svedoče kako je imao lep glas.

A od pisaca starijih generacija, među redovnim gostima beše i Janko Veselinović. Za njega, međutim, ovo nije bilo samo mesto dobre kapljice. Tu je pisac pronašao utočište kada se jedne olujne noći, drvena greda koja je podupirala krov njegovog doma, srušila i pala mu na postelju. Veselinović je u tom trenutku sedeo upravo u skadarlijskoj kafani, i kako je docnije pričao prijateljima, ona mu je te večeri doslovno spasila život.

A "Tri šešira" ostala je popularna i nakon smene generacija pisaca. Kraj Prvog svetskog rata izrodio je "srpsku modernu" u književnosti, pa su stolove tada zauzeli prijatelji Sima Pandurović i Vladislav Petković Dis.

Pandan ovoj kafani bila su takođe skadarlijska "Dva Jelena", i retko kad je u njoj bilo praznih stolova. Među viđenim gostima bili su Ljuba Stojanović, Jaša Prodanović, Brana Ćosić i Tin Ujević, a pauze u književnim diskusijama i ova je ekipa ispunjavala dosetkama i šalama.

U tome se umeo istaći Tin Ujević: kao vrsni poznavalac vina, čak i vezanih očiju, iz cuga je pogađao jesu li mu doneli prošlogodišnje Sićevačko što ga služe kod "Tri seljaka" i "Trandafilovića", ili ovogodišnje smederevsko koje i "nije baš najbolje".

Jedino što nije poznao bila je obična voda. Probavši je vezanih očiju, pisac je samo mogao izustiti: "Ovo nikada nisam pio”.

I štošta bi se još imalo reći o opaskama naših književnika - kao onda kada je Jovan Dučić, kao diplomata u čestim posetama gradu, na prijateljevo pitanje "Duka, što stalno odsedaš po hotelima kad možeš u Beogradu sebi da kupiš kuću?”, odvratio:

"Šta će mi kuća, u Beogradu ću dobiti ulicu.”

Ili, na primer, samosvesna primedba Mihaila Lalića koji je, prolazivši pored jedne prestoničke biblioteke, ljubazno odbio poziv upravnika rečima:

"Hvala, ne mogu. Bolje da ne vidim koliko knjiga nisam pročitao.”

Želeći da ih sačuva od zaborava, ove je anegdote (uz još mnoge druge) svojevremeno prikupio Danilo Jokanović. Osluškujući razgovore pisaca po beogradskim kafanama, Jokanović bi ih po povratku kući prepričavao svojoj supruzi. Od njenih beležaka sačinjena je knjiga "Anegdote o srpskim piscima”, i ona se može naći u izdanju beogradske izdavačke kuće "Gramatik".