„Mi nosimo skupo perje, ispeglano mirišljavo

gnušamo se GSP-a, kolima se brže stiže...

Pankere ne podnosimo, ni smrdljive hipije

mi sterilni možda jesmo, ali krivi za to nismo...“

 

Bila je 1980. godina kada je Gile, tada mladić od 19 leta, zapisao stihove koji su mogli vrlo lično da se shvate. Ako ste bili među omladincima dobrostojećim, a hteli ste da vas doživljavaju kao da mnogo volite rokenrol (i pritom visite na najkul mestu u Beogradu), onda vas je Gile, izvesno, načepio u samo dva i po minuta.

Inspiraciju za ovu kritiku upućenu šminkerima dobio je prolazeći ulicom Đure Jakšića. Septembra prethodne godine, Beograd je imao razloga da se oseti pomalo ponosnim. Bio je to interesantan trenutak ponajviše za beogradsku mladež, koja je dobila novo (odnosno, prvo) mesto da se „šepuri“, onako kako je posle primetio Gile...

Beograd (ni)je Sarajevo

Prvi kafić – ’ej, kafić (ne kafana)! – naravno da mu je mesto bilo u suvom centru grada, u epicentru zbivanja. Zašto je to uopšte bila tako velika i važna stvar?

Pa, zato što je godina bila 1979., a Beograd je, bar što se kafića tiče, dobrano kaskao za drugim gradovima. Konkurencija je u to vreme bila veća, tim pre što je Federativna Republika još uvek bila u jednom komadu. Da ste otišli negde drugde – na primer, u Sarajevo ili Mostar – mogli ste da zasednete u njihove „zlatne papagaje“. U mnogo njih, zapravo, jer su ih ovi gradovi imali i po dvadesetak.

Beograd je drugačije pulsirao. Bilo je, naravno, mesta da se zasedne, o čemu svedoče i kultne kafane. Ali, to su ipak bile „samo“ kafane. Od većih (po kvadraturi) lokala, prestonica je još nudila ekspres i mlečne restorane. Potonji baš i nisu bili prvi izbor za omladinu koja je, prirodno, gravitirala društvu svojih godina, a i karta pića je bila relativno oskudna. Iako je u ovim restoranima popriličan broj ljudi mogao da se zavali u plastične stolice, od konobara su mogli da dobiju koliko tursku kafu, vinjačić i malu kiselu – limene pepeljare su se podrazumevale.

Ptičica koja je razbuktala vatru

Tek je jedno mesto u gradu imalo status... Pa, ne baš kafića, ali ni kafane. Dalji predak kafića (recimo), mada je „Promaja“ na uglu Grobljanske i Svetog Nikole u suštini bila bife. Otvoren je 1932. godine i ostala su prepričavanja da je to bio jedan od najmanjih lokala u gradu – toliko da je mogao da primi samo jednog gosta.

Iz naroda se čula i priča da je ugošćavao muževe odmetnute od kuća. Kako god bilo, „Promaja“ je i te kako bila spremna za konkurenciju – ne u vidu svratišta za oženjene, već pravog, modernog kafića. S obzirom na veličinu (po kvadraturi) tog novog mesta, ne čudi što je bilo ukotvljeno u omanju, bočnu ulicu. Ali, iz Đure Jakšića je na pragu ’80-ih potekla ta nova epoha noćnog života. Raširiće se ubrzo kao požar, taman da zahvati i nove pravce oličene u nekoliko beogradskih (sub)kultura.

Duh Trsta u Beogradu

U ne više od 30-ak metara kvadratnih, hteli su da stanu svi: studenti i srednjoškolci, „pozeri“ i pankeri, diplomate i sportisti, a ugurali su se i reporteri Tanjuga i drugih glasila. I, naravno, najlepše cure u gradu. Apsolutno nije bilo potrebe za promocijom, jer je „Zlatni papagaj“ bio prebukiran zbog same činjenice da je reč o lokalu po ugledu na italijanske – omanje a živahne, sa ponudom kakva je, napokon, stigla i u Beograd.

Znalo se gde treba da idete ako ste hteli šoljicu espresa. Kapućino je bila još jedna novotarija zbog koje je izgledalo kao da se Trst doselio u Beograd, i odmah se primio kod svih koji su postali redovni u „Zlatnom papagaju“. I da, ime kafića je bilo neobično, čak i za grad koji je već imao lokale sa čudni(ji)m imenima.

Kasnije će se otvoriti još nekolicina takvih – ali, ne pre nego što momak sa početka priče „oplete“ po jednoj specifičnoj sorti gostiju.

Muzika, piće i pokoja pesnica

Izgledalo je, naime, kao da se ispred „Zlatnog papagaja“ odvija nekakva izložba – čiji je veći, lepši i noviji. Automobil, naravno. U ulici Đure Jakšića, i naročito ispred kafića, šepurili su se četvorotočkaši i dvotočkaši u vlasništvu boljestojećih klinaca i mladih. To je, s druge strane, sugerisalo i o ciframa koje su mogle da se zateknu na cenovniku: nisu bile male, pogotovo za omladince sa indeksima i đačkim knjižicama. Iz te tačke gledišta, nije se badava govorilo da je „Zlatni papagaj“ ugošćavao šminkere (danas bi rekli pozere), niti je bila tajna da su se potonji gostili na mamin i tatin račun.

Budući da je konstantno bio (pre)pun – što i nije bilo teško za tridesetak kvadrata – prvi, pravi beogradski kafić je od samog starta lepo „cvrkutao“. Mlade (mada i starije) je privlačio ne samo zbog fensi kafe, već i zbog muzike koja se tu slušala, zbog poznatijih gradskih faca i zbog činjenice da su i one manje poznate makar bile viđene. Ali, tinjalo je i rivalstvo, jer nisu svi mladi bili oduševljeni ovom, na momente, nakinđurenom slikom gradskog jezgra.

Povremeno se glasno podsmehivalo, a među najglasnijima su bili pankeri – smrtni neprijatelji svega ušminkanog i nakinđurenog. I baš zbog takve jedne epizode, „Zlatni papagaj“ je dospeo i na omot jedne kompilacije.

Pionir među beogradskim kafićima

Devetnaestogodišnji Gile tek je skupio momke za svoj bend, nekoliko meseci pošto je „Zlatni papagaj“ otvorio vrata. Mlađani frontmen je primetio nekakvu čarku ispred kafića, kada su se pankeri (oni glasni) zakačili sa grupom „fensera“. Pale su i pesnice, ali palo je i nekoliko redaka refrena Giletove pesme – i upravo je ona lansirala karijeru jednog od najpoznatijih domaćih bendova.

Električni orgazam je i od stranih rok novinara dobio milozvučne kritike: da je to „najuzbudljiviji bend sa neengleskog govornog područja“. Sa „Paket aranžmana“, dvoipominutni pesmičak je ušao u uši gotovo svakog ko se iole smatrao štovateljem rok muzike. I kao savršeni delić slagalice, sve se uklopilo u jednu nov(ij)u sliku Beograda, koji je sada zahtevao i mesta za nove, muzički osvešćenije klince.

„Zlatni papagaj“ bio je tek prvo od njih. Onda su i druga počela da se utrkuju: na Dorćolu je naredne godine otvoren kafić „Arkade“. Pa onda, „Crni petao“ i „Galerija“, „Freska“ i „Trozubac“, „Košava“, „Nana“, „Klub 54“... Ali, nije se zaboravljalo ko je u toj priči pionir. Sa „Zlatnim papagajem“ (i u njemu) paralelno je stasavala i muzička scena ’80-ih. Preživeo je dovoljno dugo da isprati još naredne dve decenije, sve dok 2004. godine nije otišao pod katanac – a sa njim je ostao „zaključan“ i duh tog starijeg Beograda.