Priče o usponima i padovima, ako pogledate, uglavnom su vrlo predvidive. Neko se uprkos preprekama popne (skoro) do vrha, a onda se poslože okolnosti – katkad i lične zasluge – koje tu osobu obore sa trona. Tako je nekako izgledao i životni put Aleksandra Leke Rankovića. Katkad se taj put mogao nazvati vrlo dramatičnim, jer je Ranković za svog veka dotakao dve potpune suprotnosti: bio je jedan od najbližih saradnika Josipa Broza, po mnogima i drugi najmoćniji čovek bivše SFRJ. A onda je skliznuo u fasciklu „državni neprijatelj broj 1“.

Ako se svemu doda malo misterije, priča se unekoliko komplikuje. Jer, kako je neko mogao, od moćnog aparatčika, toliko brzo da potone u potpunu izolaciju? Ili se to i moglo očekivati, s obzirom na moćnu biografiju?

Ulaznica u politiku – i u „ćorku“

Zapravo, sklonost ka zabranjenom se nazirala od rane Rankovićeve mladosti. Rođen je 1909. godine u Draževcu kod Obrenovca, i rešio je još kao mladić da postane deo komunističkog pokreta. Ništa neobično, pošto je sijaset mladih blizu polovine 20. veka pošlo sličnim putem.

Ali, biti komunista je Rankovića uvelo u ozbiljne rizike. KPJ je bila zabranjena organizacija, pa je partijski aktivizam bio karta za boravak iza rešetaka.

Ranković se, međutim, našao na radaru kao izuzetno pouzdan i disciplinovan. Podrazumevalo se i da je učestvovao u partizanskom pokretu tokom Drugog svetskog rata – to beše neizbežno za nekoga ko se smatrao pravim komunistom. Ali, impozantnije je bilo to što se munjevitom brzinom Ranković peo kroz političku hijerarhiju. Nakon rata i oslobođenja, slovio je za jednog od najbližih Titovih saradnika. Ustanovljena je potom i nova komunistička vlast, a najbliži saradnik je postao jedan od njenih najčvršćih stubova.

Navigacija kroz državni vrh

Disciplina, kao i činjenica da je bio čovek od poverenja, sigurno su kumovali Rankovićevoj značajnoj poziciji. No, bilo je i nečega u tome što se donekle razlikovao od svojih saradnika. Dok se Edvard Kardelj – još jedan Titov „stub“ – oslanjao na ideologiju, bio je tu i Milovan Đilas, docnije uporan kritičar sistema.

Ranković je, međutim, bio mnogo pragmatičniji. Manje su ga doticale teorijske raspre ili javni govori – bio je „jak“ u pitanjima strukture, organizacije i kontrole.

Nije stoga neobično što se pronašao u delatnostima bezbednosnog aparata. Najprirodnija stvar je bila uključiti ga u osnivanje OZNE, kasnije i UDBE – a obe su nakon rata imale neporecivi značaj u ukotvljavanju nove vlasti. Za čoveka na Rankovićevoj poziciji, period nakon 1945. godine bio je naročito zatrpan poslom.

Arhitekta bezbednosnog sistema

Premda je spolja delovao čelično, komunistički režim je imao da se razračuna sa tušta i tma protivnika. Među njima su bili politički opozicionari, delovi poražene vojske, ovi i oni nacionalistički pokreti, a pokazao se i Informbiro kao krupan zalogaj. Dakako, bezbednosne službe su u tim okolnostima počašćene širokim spektrom ovlašćenja.

Ranković je bio ništa manje od samog vrha tog aparata – i upravo je tu posejano seme kasnijih kontroverzi.

Ukoliko se moglo nečije ime povezati sa akcijama masovnih hapšenja i represije nad političkim protivnicima, bilo je to ime Aleksandra Rankovića. Sticao se dojam da nova vlast nije, ni pod tačkom razno, trpela opoziciju. Bilo je, ipak, i glasova – mahom Rankovićevih savremenika – koji su kasnije tvrdili da je upravo on počeo da skreće pažnju na preveliku moć bezbednosnih službi.

Negativac ili glas razuma?

Pedesetih godina prošlog veka, činilo se da oko UDBE kruže i ponešto drugačiji narativi. Dolazili su od Aleksandra Rankovića, koji je javno kritikovao zloupotrebe i zagovarao izvesne reforme.

Daleko od toga da je to bilo dovoljno za promenu sistema. Međutim, Rankovićeve opaske su osvetlile sumnju da i unutar vrha postoji svest o problemima koji se gomilaju kada tajna policija dobije nekontrolisanu moć.

U isto vreme, Ranković se doimao nedodirljivim: osim što je u Centralnom komitetu bio organizacioni sekretar, direktno je učestvovao u odlukama vezanim za kadrovska pitanja. Mogla su se čuti i smatranja da je upravo on potencijalni naslednik doživotnog predsednika – ili da bi to mogao postati.

Dakako, najpre je 1963. godine postavljen za potpredsednika države, što je takve procene učinilo još izvesnijim. Pitanje je samo bilo koliko je njegova ličnost podesna za takvu ulogu.

Tačka bez povratka

Aleksandar Ranković se unekoliko razlikovao od tipičnog partijskog lidera. Nije u njegovom nastupu bilo mnogo harizme – savremenici ga, naprotiv, opisuju kao čoveka opreznog i prilično zatvorenog.

I to je imalo svojih prednosti, jer je Ranković među pripadnicima bezbednosnih službi uživao ogroman ugled i autoritet. Ali, kada se neko doima kao da ne pokazuje sve karte, nije na odmet zadržati trunku sumnje. Jer, šta ako baš desna Titova ruka radi Titu iza leđa?

Optužbe su izrečene 1966. godine, nakon tadašnjeg Brionskog plenuma. Ranković je, tobože, organizovao priskuškivanje Josipa Broza i najvišeg rukovodstva države.

Sumnje su bile potkrepljene i tvrdnjama da su u predsedničkim rezidencijama pronađeni uređaji za prisluškivanje. Ako je to zaista bilo tačno, onda je i deo bezbednosnog aparata valjalo posmatrati kao odmetnike od političkog vrha.

Između afere i ideoloških sukoba

Rasplet ovako složene situacije pokazao se... Pa, manje kao rasplet, a više kao pitanje gurnuto pod tepih. Za optužbe protiv Rankovića nikada nisu pronađeni nedvosmisleni dokazi – tako bar smatraju mnogi istoričari. Otuda je izostalo podizanje optužnice, kao i sudski postupak.

Još ponešto je išlo u prilog Rankovićevoj nevinosti. Govorilo se da je oduvek bio izuzetno odan Josipu Brozu. Da je odanost prevazilazila isključivo politički kontekst, svedočilo je i to što ga je Tito uzeo za venčanog kuma. Ali, umesto jednoglasnog konsenzusa, cela stvar je ostala u domenu „može biti, ne mora da znači“. Ranković je i te kako osećao posledice – dotadašnji saradnici su ga mahom napustili.

Mada je sâm odbacivao optužbe, Ranković je dao ostavke na sve svoje funkcije.

Docnije su se mogle čuti teorije koje nisu imale veze isključivo sa aferom oko prisluškivanja. Spram ideje koju su podržavali mnogi predstavnici vlasti – da SFRJ valja decentralizovati, što bi značilo i jačanje pojedinačnih republika – Ranković je bio pobornik još tešnje savezne vlasti. Pitanje je bilo aktuelno posebno ’60-ih godina, baš kada je Ranković optužen za sabotažu.

Ali, posledice afere bile su očigledne. Gotovo preko noći, Aleksandar Ranković je iščezao iz javnog života.

Generalka u službi

Nije bilo lako ni onima koji su bili povezani sa doskorašnjim potpredsednikom. Rankovićevi saradnici su redom gubili položaje i sklanjani sa funkcija. Iako je Rankovićev život praktično nastavljao u potpunoj političkoj izolaciji, njegova porodica je bila pod konstantnim nadzorom.

Sve se najednom pretvorilo u sopstvenu suprotnost. Čovek koji je bio drugo ime za bezbednosni aparat, sada je postao njegova meta.

Jedino što ga je donekle razlikovalo od uobičajenog protivnika režima, bila je činjenica da je izbegao zatvorsku kaznu. Živeo je povučeno, mahom na relaciji Beograd-Dubrovnik, sve do smrti 1983. godine.

Neprežaljena duša partije

Rankovićeva smrt, 17 godina nakon razlaza sa politikom, donela je i pokoje iznenađenje. Činilo se da niko – pogotovo iz vlasti – nije očekivao da će se na sahrani pojaviti desetine hiljada ljudi.

Procene su čak licitirale sa više od 100 hiljada prisutnih. Ceo događaj se, tako, pretvorio u svojevrsnu političku manifestaciju, i to sa neobičnim momentima u kojima se čulo skandiranje – „Ustaj, Leko!“. U isto vreme, bio je to idealan teren da na njemu izniknu prilično smeli mitovi.

Recimo, kolala su uverenja da je Ranković, tobože, mogao da spreči raspad SFRJ. Množila su se i mišljenja da je njegovom smenom otvoren put ka jačanju nacionalizma, tim pre što je upravo Ranković bio jedan od najsnažnijih zagovornika „ideje jugoslovenstva“, i to uz simultane obračune sa nacionalističkim organizacijama.

Jedno je sigurno: bez obzira na pojednostavljene interpretacije, neosporno je da je uticaj Aleksandra Rankovića bio izuzetno velik. A za one koji su mu bili naklonjeni, Ranković je bio i ostao – „duša (komunističke) partije“.