Ustalilo se neko pravilo da ulice prekipe od ljudi neposredno po rasplamsavanju nemilih događaja. Gradovi – a među njima i Beograd; tačnije, neretko upravo Beograd – kao da zastanu makar na dan, dok ona nabujala reka ljudi ne iskaže šta je žulja.

Ili šta ju je ražalostilo, sve ređe obradovalo, verovatno i stoga što tragični događaji malo koga ostave ravnodušnim.

A ako bi se utrkivali u tome koji je na ulice izveo najviše ljudi, ubedljivo prvo mesto bi zasigurno pripalo smrti druga Tita. O tome se svedočilo naširoko i nadugačko, zvanično i nezvanično – kako iz svih postojećih pisanih, televizijskih i radijskih medija, tako i u svesti i pričama teško izbrojivih stanovnika na ulicama prestonice.

Jedini koji je mogao parirati neprežaljenom Brozu bio je kralj Aleksandar I Karađorđević. Njegova pogibija je tog oktobra 1934. doslovno podigla ceo Beograd na noge. Na nogama je, samo možda ne doslovno, bio i dobar deo Evrope – od Francuza koji su stradalog vladara ispratili u Kraljevinu Jugoslaviju, do nekolicine struja koje su se smatrale odgovornim za atentat u Marseju.

Poslednji kraljev doček je za Beograđane trajao danima: u prestonicu je stigao tek devet dana po ubistvu. Ujedno je to bila i njegova poslednja poseta Beogradu pre nego što je dalje otputovao u porodičnu grobnicu na kraljevskom posedu povrh Oplenca. Veli se da je to bio i najmnogoljudniji događaj kojem su beogradske ulice svedočile do tada. Cela Jugoslavija je stala, podsećajući na veliku ožalošćenu porodicu.

Šta se dešavalo iza zavese: neprijatelji izvana...

Tako je i ostalo makar u narednih pedesetak godina, kada je Federaciju ponovo zaustavila smrt Josipa Broza. Ipak, sahrana kralja Aleksandra propraćena je i uz izvesnu količinu nemira. I s pravom je ovaj događaj uzrujao tadašnju Kraljevinu – ovo nije bio prvi put da se kralj našao na meti nečijeg obarača.

Od prvog (navodnog) pokušaja nepunih 20 godina ranije, bilo ih je još tri. Kralja su pokušali da smaknu i pukovnici, komunisti i pripadnici ustaškog pokreta, a u tome je na koncu uspeo revoulcionar i član makedonske organizacije, Vlado Černozemski. Zvaničnu posetu Francuskoj su pod vedrim nebom prekinuli sporadični pucnji: tri su na licu mesta usmrtila kralja, a jednim je pogođen tadašnji ministar inostranih poslova Francuske.

Luj Bartu je, doduše, mogao biti spašen da mu je na pravi način ukazana lekarska pomoć. Spram njegovih lakših povreda, jugoslovenski kralj nije imao šanse. Podlegao je povredama naočigled francuskih zvaničnika i žitelja Marseja, a širom Beograda je dočekan 9 dana kasnije.

Strepnja je među Jugoslovenima bila potaknuta ne samo činjenicom da je bila reč o, ovoga puta, uspelom atentanu, već i stoga što je iza njega stajalo nekoliko inspiratora. Makedonsku revolucionarnu organizaciju (tadašnju VMRO) podržao je Hrvatski revolucionarni pokret, a iza svega su stajale pretenzije ka odvajanju Makedonije i Hrvatske od Kraljevine Jugoslavije.

Prećutna podrška je, pak, stizala i sa suprotne, bugarske strane. Pritom, u kraljevu pogibiju bila je upletena i druga strana jadranske obale – Musolinijeva Italija.

...I neprijatelji iznutra

I sam Aleksandar I Karađorđević imao je razloga da razljuti svoje političke protivnike u zemlji. Potonji su, primera radi, dobro pamtili dvoipogodišnji period Šestojanuarske diktature i pripadajuće joj kraljeve akcije: suspenziju Vidovdanskog ustava, veto na rad Narodne skupštine, preimenovanje države u Kraljevinu Jugoslaviju i zabranu političkih skupova i delovanja svih političkih stranaka.

Za neistomišljenike je ovo bilo ravno „vojnofašističkoj diktaturi“. Pritom, državni vrh ih je uzimao na zub i nakon zvaničnog ukidanja diktature. Uz istoriju neuspelih atentata, bio je to samo povod više da jugoslovenski kralj padne u još veću nemilost.

Njegovi politički suparnici nisu želeli da ostanu dužni – i ovoga puta su to shvatili ozbiljno. Sa planovima za atentat se počelo još krajem avgusta 1934. godine u Rimu. Već tada se znala maršruta kraljeve posete Marseju, ali su agitatori za svaki slučaj imali još dva rezervna plana. Izjalovi li se onaj prvi, druga grupa bi bila locirana u Parizu ili Versaju. U međuvremenu, trag o zavereničkim aktivnostima došao je i do Kraljevske jugoslovenske obaveštajne službe.

Njeni agenti su uoči Aleksandrove posete imali dojavu da su atentatori već pristigli u Francusku. Ali, to je otprilike bilo i to: do jutra 9. oktobra nisu imali nikakvih preciznijih informacija.

O svemu je u jutarnjim časovima lično obavešten i kralj, ali predlog o otkazivanju posete nije poslušao. „Sada je za to isuviše kasno“, prokomentarisao je kratko, smatrajući da se programa ipak mora držati.

Buket, kiša hitaca i ujedinjeni narod Kraljevine

„Skrivajući“ se iza buketa cveća, od plana i programa nije odustao ni atentator. Njegove hice je preživeo jedino francuski general Žorž, koji se sa kraljem i inostranim ministrom vozio na suvozačkom mestu.

Za ubistvo se u Jugoslaviji, pak, doznalo par časova kasnije – Aleksandar je proglašen mrtvim nekoliko minuta iza 17h, a vest je radijskim talasima javljena oko 19.30h. A ne bi li se poslednji put vratio u Beograd, stradali kralj je u Francuskoj najpre ukrcan na brod. Sanduk je od Jadrana vozom dopremljen do beogradske glavne železničke stanice, gde je nekoliko desetina hiljada uzrujanih već uveliko čekalo.

I nisu to bili samo Beograđani: skupilo se ljudi iz cele Srbije, Bosne, Slovenije, Dalmacije i Crne Gore. Nalikovalo je to i svojevrsnom ujedinjenju svih južnoslovenskih naroda – ideju iza koje je, na koncu, stajao i njihov kralj.

„Kralj je mrtav, živeo kralj!“

Maršrutu, ovoga puta posmrtnu, kroz glavni grad je pratio do tada najveći broj Jugoslovena. Pošlo se tog 18. oktobra od Savskog trga (tada Vilsonovog), najpre do ugla Kneza Miloša i Kralja Milana kraj hotela London, pa Terazijama do Knez Mihailove i ka Sabornoj crkvi.

U isto vreme tragičan i svečan, kraljev ispraćaj se nadzirao i sa beogradskog neba. Povorku su fotoaparatima snimali kraljevski piloti, ali su ovi snimci, posebno sticajem političkih prilika nakon 1945. godine, ostali daleko od očiju javnosti.

Iako su fotografije decenijama čuvane u Muzeju vazduhoplovstva, detalji samog događaja i, pre svega, kako je prestonica izgledala toga dana, ostali su relativno oskudni. Uprkos tome, sahrana kralja Aleksandra bila je među jednim od istorijski najvažnijih trenutaka, kako za tadašnju Kraljevinu, tako i za Beograd.

I mada je sam ispraćaj u Beogradu iščezao iz javnog sećanja, vest o atentatu je otputovala i do dalekog Japana. Pomen jugoslovenskom kralju, i to po japanskom šinto obredu, održali su tada stanovnici Osake. Što se glavnog grada tiče, kovčeg sa stradalim kraljem je iz Saborne crkve nastavio put Topole i tamošnje grobnice Karađorđevića, ostavljajući Kraljevinu u narodnoj žalosti narednih 6 meseci.