Početkom ’40-tih godina prošlog veka, sada već cenjeni arhitekta, Grigorije Samojlov je svoje projekte zamenio – uniformom. Nemci ga tokom rata isprva zarobljavaju kao oficira Kraljevine Jugoslavije. U zatočeništvu je proveo četiri godine, kada nastaje i čuveni ikonostas u nemačkom logoru. Samojlov se iz Buhenvalda vraća u Beograd, da bi po okončanju rata stao za profesorsku katedru kao predavač grafike i slikarstva. Uskoro mu je poveren i novi angažman, nakon što je jugoslovenska Vlada, predavši ga Sovjetskom Savezu, nekadašnji Ruski dom pretvorila u Dom sovjetske kulture.

Kako je Beograd dobio prva "ogledala"?

Samojlov je tom prilikom bio zadužen za projektovanje dela enterijera, kao i velikog grba SSSR-a uokvirenog pobedničkim zastavama. Nakon ratnih razaranja prestonice usledelo je još značajnih projekata, poput radova na unutrašnjoj rekonstrukciji palate SANU. Samojlov je zgradu preuredio 1950. godine, dok je 1967. izveden i projekat Galerije SANU.

Angažovanjem ruskog arhitekte, novo ruho je potom dobila i unutrašnjost starog zdanja Generalštaba. Međutim, kao jedno od najznačajnijih njegovih ostvarenja izdvojila se zgrada beogradskog Mašinskog fakulteta. Idejno rešenje iz 1955. godine bilo je i više nego atraktivno za ono vreme, budući da je zamisao arhitekte bila da zgrada dobije velike površine fasade u staklu.

Originalne ideje Grigorija Samojlova došle su do izražaja njegovim rešenjem enterijera: uz dojam da stepenište "lebdi" iznad tankih, betonskih stubova, unutrašnjost se istakla po osvetljenosti i preglednosti. Iste godine Beograd je dobio i prvu zgradu u staklu – u današnjoj ulici Kralja Petra podignuto je zdanje Jugobanke, u kojoj su se ogledale okolne fasade iz 19. veka.

Šest decenija neumornog stvaralačkog rada

Do tada već zavidan opus Grigorija Samojlova idućih godina postaće još bogatiji. Prilikom rekonstrukcije Hotela "Moskva", poverena mu je izrada vitraža i kamenih mozaika na spratovima. Stakla je oslikao motivima Moskve, Kremlja i ruskih priča i bajki, dok su na mozaicima nastali prikazi putešestvija ruskih emigranata prebeglih u Srbiju.

Među kasnijim radovima istakao se i poslednji projekat Samojlova – preuređenje nekadašnje palate bioskopa "Beograd" u Pozorište na Terazijama. Mada su ga naknadne rekonstrukcije izmenile do neprepoznatljivosti, ovo zdanje je bez izuzetka zavredelo mesto među prestoničkim spomenicima kulture. Tokom šest decenija posvećenih neimarstvu, Grigorije Samojlov je Beogradu ostavio i Zadužbinu Luke Ćelovića, a od dela vrednih pažnje izdvajaju se i neke od najlepših porodičnih vila.

Sem toga, ruskom arhitekti pripala je gradnja Hrama Rođenja Jovana Krstitelja, u kojoj se našao ikonostas nastao za vreme ratnog zarobljeništva. Među njegovim retkim neizvedenim projektima, pak, bila je palata Teokarović. Izgradnju dvanaestospratnice osujetilo je Šestoaprilsko bombardovanje, a na njenom mestu kasnije je nastala čuvena Beograđanka.

Grigorije Samojlov neumorno je radio još 30 godina po završetku Drugog svetskog rata. Penzionisao se 1974. godine, a njegova ostvarenja su ponela odlike akademizma, art dekoa, modernizma i srpsko-vizantijskog stila. Preminuo je u Beogradu 1989. godine, a poput mnogih njegovih zemljaka sahranjen je u zasebnom delu beogradskog Novog groblja.