Tragedija neke porodice sledi u stopu. To je bio slučaj i sa porodicom dr Dragana Hercoga, koja je tokom Drugog svetskog rata stradala, a da je prethodno bila proglašena krivom na osnovu identiteta. Nažalost, slična sudbina je sustigla i samog junaka ove priče i junaka uopšte, čiji život je skončan samo zato što je pomagao civilima u ratom razorenoj zemlji.

Detinjstvo u raljama rata

Dragan Hercog je rođen 8. jula 1936. godine u Banatskom Karađorđevu, kao kruna ljubavi Andrije Hercog i Jelene Stanisavljević. On, banovinski lekar iz Padeja, koji je studirao u Lajpcigu; ona, mlada učiteljica iz Batajnice, koja se redovno vozom klackala do Novog Sada gde je učila školu. Prvi profesionalni angažmani 1935. godine u ovom tek podignutom najvećem dobrovoljačkom selu u Vojvodini kumovali su da se ovo dvoje mladih ljudi sretnu, zavole i skrase tu. 

Isprva, sve je bilo na kao sedmom nebu. Otac Andrija je ordinirao po selu i neprestano zbrinjavao žitelje, majka Jelena je prosvetljivala i oblikovala detinjaste umove meštana školaraca, a za to vreme je maleni Dragan rastao i razvijao se po sopstvenom taktu, ali i pod njihovim budnim okom. No, za tili čas porodičnoj idili počeo je da se nadzire kraj. Izbio je rat u Evropi i sa svih strana je navirala zebnja o zlokobnim progonima i logorima.

Početak aprila 1941. godine i objava rata bombardovanjem Beograda zatekli su Hercogove u (ne)zavidnoj prilici. Dok su se nad Banatskim Karađorđevom obrušavale bombe zbog navodno uočenih vojnih kolona, dr Andrija se nepokolebivo i naizmenično starao o supruzi u blagoslovenom stanju i ranjenim seljanima. U takvim nepodnošljivim okolnostima učiteljica je na svet donela devojčicu Vericu. Hercogovi su postali po drugi put roditelji, a Dragan je dobio malu sestru.

U nadolazećim mesecima zbijaju se zlosutni oblaci, čije munje razaraju čitavu familiju Hercog. Najpre su doktora markirali žutom trakom za mišicom i lišili ga lekarske prakse kao pripadnika niže rase, da bi potom ščepali i utamičili celokupnu njegovu mušku liniju: otac Franja i braća Pavle i Franja strpani su u logor, kad je potonji uspeo da utakne nemačkim nitkovima, isti su pohrlili do kuće sada glave porodice, Andrije, i vrhovima cevi mašinki bubnjali na vrata. Premetačina nije urodila plodom, jer je Franja odavno otišao i pridružio se diverzantima - partizanima. To je dodatno razgnevilo okupatora, pa su sredinom avgusta 1941. godine vratili milo za drago, uhapsivši Jevreje iz celog Banata: stare, mlade, muškarce, žene, decu; i dereglijom dopremili ih do Savskog pristaništa u Beogradu. Među njima je bio i otac petogodišnjeg Dragana Hercoga.

Dečak je u pratnji majke tek povremeno viđao oca zatvorenog u lageru Topovske šupe kod Autokomande. Svaki susret, a pogotovo rastanak je bio bolan i gorak, jer mogao da bude poslednji. Nova viđanja prijazni doktor je priuštio sebi i voljenima sledeći svoj istinski poziv, radeći u logorskoj ambulanti. Ali, i njemu je polako ponestajalo vremena. Logor se postepeno praznio, njegova stručnost je postajala suvišna i zla kob je bila na vidiku. U ranu zoru 11. oktobra 1941. godine, razmenivši pozdrave, bližnji su po poslednji put videli dr Andriju. Tog dana Dragan Hercog je ostao bez oca.

Zov medicine

Po završetku rata, lišen očinske figure, Dragan se sa porodicom seli u Zrenjanin, gde njegova majka dobija službu kao instruktor za osnove škole. Ona nedugo zatim traži premeštaj za Beograd kako bi svojoj deci omogućila što bolje obrazovanje. Izlazi joj se u susret, a sudbina je htela da novo radno mesto bude osnovna škola na Dedinju, u Ljutice Bogdana, nadomak nekada ozloglašenog logara, gde joj je oduzet suprug i otac njene dvoje dece. 

U Beogradu Dragan Hercog je izrastao u osobu vedrog duha i punog života. Tokom gimnazijskih dana bavio se sportom i društvenim radom. Važio je redovnog učesnika radnih akcija i sasvim zasluženo zavređivao je atribut udarnik. Na obrazovnoj raskrsnici, bez dvojbe odlučio se da gazi očevim koracima upisavši medicinu. O roku je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Beogradu i silno je želeo da se okuša u hirurgiji. I pored godina stažiranja, zaposlenja nije bilo u bolnici Dr Dragiša Mišović. Ipak, na jedvite jade biva primljen da volonterski specijalizira hirurgiju. U međuvremenu, iako mu na profesionalnom planu nije sve išlo kako treba, sve to i više uspeo je da nadomesti na privatnom. Zaljubljen do ušiju, staje na ludi kamen sa Jelenom Obradović, profesorkom engleskog jezika, i ženi se.

Drugo ime za humanost

Jednog julskog dana 1968. godine donosi odluku koja je zaprepastila ukućane: Dragan Hercog priključuju se Crvenom krstu u Bijafri (današnja jugoistočna Nigerija).

Poziv za Bijafru bio je za njega od dvojake važnosti. S jedne strane, bilo mu je dosta neizvesnosti profesionalnog života u Jugoslaviji. S druge strane, odlazak u ratom rastrzanu zemlju je bila idealna prilika da usavrši svoj posao, jer, nažalost, u takvim uslovima, ratnim uslovima, postaje se hirurg u pravom smislu te reči.

Na apel Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, Jugoslavija je poslala dve medicinske ekipe: jednu u Nigeriju, drugu u Bijafru. Potonju je predvodio dr Mihailo Vučinić, uz asistenciju dr Dragana Hercoga, Branislava Rakića i Pavla Vukčevića. Misija u Bijafri, koja je bila opkoljena nigerijskim federalnim trupama žednih krvi, počela je 31. jula 1968. godine i trebala da je traje do početka novembra.

U zemlji gladnih, bolesnih i nastradalih dr Hercog nije stizao da promoli glavu iz operacione sale. Radio je po 16 sati dnevno, operisajući samostalno. Užasi i grozote koji mu je rat neumoljivo isporučivao na operacioni sto prouzrokovali su da u 32. godini života osedi. Iz sporadičnih pisama koja je slao porodici, to je bio neznatan ceh u odnosu na šta je trpio ovaj narod. Poslednje pismo Dragan je napisao 24. septembra 1968. godine, a njegovoj supruzi je ono uručeno 1. oktobra iste godine. Samo dan kasnije pristiže joj telegram od strane Međunarodnog komiteta Crvenog krsta kojim je obaveštavaju o smrti dr Dragana Hercoga u Bijafri.

30. septembra 1968. godine humana misija je iznebuha prekinuta kišom metaka sile koja nije poštovala ni međunarodne konvencije, ni prava čoveka, niti bilo šta. Grupa gerilskih vojnika, bez komandanta na čelu, okružila je improvizovanu bolnicu u vidu šatora kod Okigve. Čim su članovi misije zakoračili napolje, isti su otvorili vatru iz automatskog oružja. U tom krvavom piru pored dobrodušnog lekara i glavnog aktera ove priče, nastradalo je još troje nevinih humanitaraca.

Ime i delo i dalje živi

Neutešna porodica pokopala je Dragana Hercoga na Novom groblju u parceli 33. Nad njegovim grobom se izvija skulptura Nandora Glida.

Međunarodni komitet Crvenog krsta je na 18. konferenciji u Istanbulu posthumno odlikovao dr Dragana Hercoga medaljom Anri Dinan za izuzetne zasluge i veliku požrtvovanost i odanost idejama Crvenog krsta. To je bio prvi put da je takva čast ukazana jednom Jugoslovenu.

Jedan od poslednjih unosa u pismu poslatom porodici glasi: "Biti lekar za mene sada znači ne pripadati bilo kojoj strani, ne misliti ništa drugo već samo pomoći tim ljudima koliko god je moguće. Ovo je tragedija jednog naroda, mislim jednog dobrog naroda - i kako oni sve to samo mirno podnose!"

Zanimljivo je da je životu ovog velikog čoveka posvećeno vrlo malo pažnje, a njegova sudbina spašena je od zaborava kroz rad i predavanje "Humanost koja nije znala za granice – dr Dragan Hercog (1936–1968) − Od Banatskog Karađorđeva do Bijafre" koje je 2018. godine priredila Ivana Arađan, kustosa Narodnog muzeja Zrenjanina, te kroz knjigu dr Vukašina Antića i Vidana Bogdanovića "Tragična sudbina dr Andrije Hercoga i njegove porodice", kojom je zabeležena golgota porodice Hercog. Takođe, zahvaljujući Skupštini grada Beograda nekadašnja Osnovna škola za decu sa specijalnim zdravstvenim problemima ponosno nosi ime Dr Dragan Hercog od 1971. godine. Posredstvom požrtvovanih prosvetnih radnika neguje se sećanje na ime ovog izuzetno plemenitog čoveka i na najbolji mogući način nastavlja se njegovo delo.