Za Milunku Savić većina je čula, Srpska heroina Velikog rata, koja se "rame uz rame" borila sa vojnicima, i borbom zadivila saveznike. I nije bila jedina. Natalija Bjelajac je 12 puta ranjena i isto toliko puta odlikovana za hrabrost, strankinja sa najviše srpskih odlikovanja.

I to ne bi bilo ništa neobično, jer u srpskoj vojsci je bilo ratnica, da Natalija nije bila Slovenka sa "srpskim srcem"!

Srpske žene vekovima su delile sudbinu svojih muškaraca. Tako je bilo u svim oslobodilačkim ratovima. Pogotovo je to bilo upečatljivo za vreme Prvog svetskog rata, kada su pojavu srpskih ratnica nazivali revolucionarnim. Rame uz rame, prošle su teške borbe u svim legendarnim borbama srpske vojske.

Saveznici su bili zadivljeni, kao su ih nazivali, "Amazonkama koje su bile neustrašive dame". Treba podsetiti da su se u razvijenim evropskim zemljama u to vreme žene borile za pravo glasa. Nisu mogle da voze automobile, niti da obavljaju tzv. muške poslove. Borile su se za pravo na visoko obrazovanje. Sem u Srbiji, žene vojnici se bore jedino još u Rusiji.

Od Maribora do Beograda

Antonija Javornik rođena je 1893. godine u Mariboru, gde završava osnovnu školu. Odrasta pod snažnim uticajem strica koji je bio oficir austro-ugarske vojske, ali koji je izuzetno cenio srpsku vojsku, čiju je uniformu na kraju i obukao. Stric Martin je tokom poseta Mariboru često govorio da bi voleo da živi u Srbiji, jer je to jedina zemlja u kojoj vlada sloboda. Sa sobom je svaki put donosio i knjige sa srpskim junačkim pesmama, pa je Antonija savladala ćirilicu kako bi ih čitala.

Pod utiskom stričevih reči i knjiga koje je čitala, već kao petnaestogodišnja devojčica počela je da ostvaruje svoj san – da mu se pridruži u Srbiji. Dva puta je bežala od kuće put Srbije, ali su je roditelji vraćali. Kada je krenula i treći put, roditelji su prihvatili da je to njena želja i pomogli su joj da bezbedno stigne u Beograd, kod strica.

Vreme kada je vazduh na Balkanu mirisao na rat      

Turskoj vladavini već se uveliko nazirao kraj na porobljenom Balkanu. Uzdrmano Osmansko carstvo Mladoturskom revolucijom 1908, ratom sa Italijom bilo podobro oslabljeno. Grčka, Crna Gora, Bugarska i Srbija udružuju se u savez i 8. oktobra 1912. godine Crna Gora objavljuje rat Turskoj. Rat je završen 30. maja 1913. Londonskim mirovnim ugovorom, kojim je Turska proterana sa Balkanskog poluostrva.

Srpska vojska je oslobodila celu Makedoniju, a istorija je zabeležila pobede kod Bitolja i Kumanova. Plamen slobode nije mimoišao ni Antoniju. Sada već pod imenom Natalija Bjelajac, prijavljuje se kao dobrovoljac. O tim danima ostao je zapis u knjizi "Žene Solunci govore" Antonija Đurića, gde Natalija kaže da je želela pušku, a pošla je na obuku za bolničare. Za desetak dana počeo je Prvi balkanski rat.

"Bolnice idu za vojskom. Bolničari su značajni isto toliko koliko i strelci u prvoj borbenoj liniji. Ali, ja nisam više Antonija Javornik, sada sam Natalija Bjelajac. Promenila sam ime i prezime. Zbog mojih u Mariboru. Da ih poštedim ako se sazna gde sam"- zabeležene su reči Slovenke koja se bori za slobodu srpskog naroda, u istom puku kao i stric Martin.

Neumorno neguje ranjenike i sve vreme je sa vojnicima. Zapisane su i njene reči pri oslobođenju Kosmeta: „Nisu me, na ovom putu, potresli ranjenici, bilo ih je - neki su ostali doživotni invalidi. Nisu me potresli ni oni iscrpljujući marševi, ni ono žrtvovanje na bojištu - da se s vatrenog položaja izvuče ranjenik, potresla me je scena koju sam videla kad je bolnička četa stigla na Kosovo Polje: vojnici polegli po zemlji i ljube je... Onda se svi mećusobno grle i ljube i govore kako se više od pet vekova čekalo na ovaj trenutak, kako je osvećeno Kosovo... Shvatila sam: od juna i Vidovdana 1389. do oktobra 1912. godine s kolena na koleno se živelo za ostvarenje tog sna - u radosti i žalosti govorilo se o Kosovu - i, evo, vojnici dočekali taj čas da proteraju Turke i oslobode Kosovo... Ispunili zavet mnogih generacija..."

Sa puškom u ruci

Nije prošlo ni mesec dana, ponovo se ratovalo na Balkanu. Ovoga puta, Bugarska nezadovoljna podelom teritorija Londonskim mirovnim ugovorom, posebno Makedonijom, 29.juna 1913. godine, napada srpske snage na reci Bregalnici. U rat se uključuje Grčka vojska, da bi se ubrzo pridružile i Crna Gora i Rumunija, kao i Turska. Mirom u Bukureštu 10. avgusta 1913. godine, okončan je rat, a Bugarska je izgubila sva područja  osvojena u Prvom balkanskom ratu. Rumunija je dobila nove teritorije, a Makedonija je podeljena između Grčke i Srbije.

Natalija u Drugom balkanskom ratu, sa puškom u ruci, nepokolebljiva i hrabra, ratuje u prvoj borbenoj liniji, "oči u oči" sa neprijateljem. Neustrašiva zarobljava baterije bugarskih topova i tridesetak vojnika, dobila je svoje prvo odlikovanje - Zlatnog Miloša Obrenovića za hrabrost. Zabeležene su njene reči prilikom dodela ordena: "Odlikovanje mi na grudi prikači pukovnik Božidar Terzić. Kad mi je čestitao, osmehujući se očinski, učinilo mi se da sam u njegovom pogledu uhvatila i ono što nije mogao da mi kaže: "Vidi ti, molim te, kako se ovo devojče iz Slovenije tuče za srpsku zemlju i slovenstvo".

Veliki rat

Kada je 1914. počeo Prvi svetski rat, Natalija je već bila borac veteran, sa puškom u ruci. Rame uz rame sa saborcima je na Ceru, Drini, Kolubari. U borbama na Kajmakčalanu zarobavlja 30 neprijateljskih vojnika i zaslužuje odlikovanje za najhrabrije među hrabrim, Karađorđevu zvezdu s mačevima. Pored Medalja za hrabrost i Ordena belog orla s mačevima, nosilac je i Ordena francuskog viteza Legije časti. Zaslužila i dobila je 12 odlikovanja, sva za iskazanu hrabrost, a isto toliko puta je i ranjavana. Najteže u proboju Solunskog fronta, kada su joj u Nišu uspeli da saniraju ranu na grudima, ali joj je do kraja života ostao metak u nozi.

Po završetku, do tada najkrvavijeg sukoba u istoriji sveta, Natalija odlazi u Maribor da poseti svoju porodicu. Kako je izgledao susret, opisala je sama heroina: "Pred njima više nije bila maturantkinja Antonija Javornik, već dojučerašnji narednik srpske vojske, sa 12 odlikovanja na grudima". Vratila se u Beograd, jer tu se najlepše i najbolje osećala.

Živela je u prestonici skromno, odbijajući sve državne privilegije koje su joj bile dostupne. "Mogla sam, kao dobrovoljac, da dobijem zemlju i kredit da izgradim kuću – ali ništa od toga nisam htela da iskoristim. Ličilo mi je to na neki trgovački odnos: ja otadžbini malo krvi, a meni otadžbina – nadoknađuje zemljom, položajem, kućom, novcem... Nikako to nisam mogla. Ja sam se iz ljubavi tukla za slovenske narode - da zbace tuđinski jaram i žive u slozi, ljubavi i slobodi u jednoj državi. Kad sam skinula uniformu, nisam više ni odlikovanja stavljala na grudi. Čemu? Bilo, pa prošlo... Zaposlila sam se, živela skromno, povučeno... Jedino mi žao što nisam imala dece..."

U Banjičkim kazamatima

Po nemačkoj okupaciji Jugoslavije u Drugom svetskom ratu Gestapo hapsi Nataliju Bjelajac kao dobro poznatog patriotu i odvodi je u zloglasni logor Banjica. U banjičkim kazamatima provodi devet meseci. Na obeležavanju 60. godina od proboja Solunskog fronta, kako je zapisao Antonije Đurić, pojavila se čelična ratnica Bjelajac, bez odlikovanja, neupadljiva.

Kako je i živela poslednje godine, tako je i umrla, tiho, 16. avgusta 1974. godine u Beogradu, na šezdesetogodišnjicu Cerske bitke. Živela je gotovo neprimetno u malenoj ulici na obodu Marinkove bare. Komšije i poznanici zvali su je iz milja Nana. Kada je umrla, otpratili su je na večni počinak, a na spomeniku koji su joj podigli ostalo je zapisano: "Narednik srpske vojske Natalija Bjelajac". Sahranjena je na mesnom groblju u Malom Mokrom Lugu.