Na samoj granici beogradskih opština Voždovac i Vračar, prostire se široka ulica upečatljivog naziva. Ne samo da joj reč „gospodar“ daje arhaično-elitistički prizvuk, već svoju zvučnost duguje i trenutno najaktuelnijem prezimenu u Srbiji. Naravno u pitanju je ulica Gospodara Vučića.

Onaj ko se dosetio da „upozna“ pravog Gospodara, zasigurno je doživeo i neku vrstu dejà-vu-a –najpre usled društveno-političkih okolnosti koje se, na ovaj ili onaj način, uvek iznova ponavljaju, samo u nešto drugačijem kontekstu.

Jedno je sigurno: burnih događanja na ovim prostorima nikada nije manjkalo. Tako je i deo istorije s početka 19. veka u Srbiji obeležila upravo uloga Gospodara Tome Vučića Perišića.

Slika: Uroš Knežević

I to ne bilo kakva, već uloga najbogatijeg i najmoćnijeg čoveka ondašnjice. Štaviše, jedini moćniji od njega bio je knez Miloš Obrenović lično, a njegov odnos sa našim Gospodarem bi se  komotno mogao opisati kao krajnje nepredvidiv i turbulentan.

Naime, Toma Vučić Perišić rođen je 1788. godine, i važio je za neprikosnovenog vojskovođu i diplomatu. Prezime Perišić je nasledio od oca, dok se „vučje ime“ u to vreme često davalo muškoj deci zbog verovanja da će ih zaštititi od bolesti ili iznenadne smrti.

Kao vođa Prvog i Drugog srpskog ustanka, Toma Perišić osvaja naročitu naklonost Miloša Obrenovića. Osim što ga je proglasio čuvarem svog režima, knez mu poverava još nekoliko važnih resora. Tako se Gospodar obreo na mestu prvog ministra policije, komandanta kneževe garde, upravnika ministarstva vojske, ali i nadzornika državnih građevina i državne kase. Miloš Obrenović je u njega imao toliko poverenja da mu je jednom prilikom poklonio i svoju sablju. Takav potez praktično je označavao presedan u srpskoj istoriji, budući da su sablju do tada nosila isključivo kneževa braća. 

Vuk dlaku (ne)menja, a ćud...

Odnos poverenja i prisnosti, doduše, nije potrajao dugo. Tridesetih godina 19. veka, zbog sukoba sa Miloševim režimom, Toma Vučić Perišić pada u kneževu nemilost. Vladavina Obrenovića sve više je nalikovala diktaturi, što je u potpunosti promenilo i odnos naroda prema vlasti. Kneževa samovolja dovela je do haosa u državnom i sudskom uređenju, a bahato ponašanje činovnika i neosnovana povećanja poreza samo su dolili ulje na vatru.

Pod takvim okolnostima, Gospodar Perišić staje na stranu ojađenog naroda, postajući glavni predstavnik opozicije u borbi protiv vlasti. Iako je i dalje važio za jednog od najbogatijih Srba, Vučić sa lakoćom osvaja simpatije građana. Na tome je imao zahvaliti svojim demagoškim veštinama, ali i odličnom „njuhu“ za mentalitet srpskog seljaka:

„Ja se ne bojim nikoga – ni knjaza ni Sovjeta, ni popečitelja ni mitropolita, i niko ne treba da se boji nikoga, mi smo svi ravni. Neka niko ne misli da knjaz može da čini u zemlji što hoće; on mora da sluša narod i čini ono što narod hoće i zapoveda.“

Zagovarajući demokratiju i jednakost, Gospodar Vučić je znao da njegov ugled u narodu zavisi od utiska koji ostavi. To beše i razlog zašto se nikada nije odrekao svog seljačkog odela. Sem toga, i njegov dom je ubrzo postao nešto poput „narodne kancelarije“, jer su seljaci iz unutrašnjosti u njemu uvek bili dobrodošli.

Grafika: Anastas Jovanović (Arhiva NBS)

Pa ipak, poverenje koje je uživao kao zaštitnik naroda od birokratizovane države, nestaje u trenutku kada taj narod shvata da je njihov Gospodar zapravo veoma sklon menjanju političkih opcija. Učešće u smeni vlasti i dovođenje Aleksandra Karađorđevića na presto 1842. godine, beše odluka koja ga je kasnije skupo koštala. Osim revolta običnog naroda, „preletanje“ iz tabora Obrenovića u tabor Karađorđevića izazvalo je i nezapamćen bes kod kneza Miloša – što, naravno, nije moglo proći bez posledica.

Nakon svrgavanja Karađorđevića i ponovnog preuzimanja vlasti, Obrenovići nisu ostali dužni nekadašnjem Gospodaru. Optužili su ga izdaju i smestili iza rešetaka, da bi sredinom 1859. Toma Perišić preminuo u zatvoru pod nerazjašnjenim okolnostima. Engleski konzul u Beogradu izvestio je da je reč o posledicama trovanja, ali pravi uzrok njegove smrti do danas ostaje nepoznat.

Za života uticajan i bogat, Gospodar Vučić biva sahranjen na Palilulskom groblju – i to u običnom seljačkom odelu. Taj trenutak je ostao u sećanju Tominog praunuka Koste Hristića, ujedno na slikovit način svedočeći o (ne)slavnoj Gospodarevoj sudbini:

„Izgledalo je kao da je to bio neki osuđenik i težak prestupnik. A to beše negda svemoćni vojvoda Toma Vučić Perišić.“