Ne bude često da neko za života napiše svega 9 pripovedaka i da ga proglase za jednog od najznamenitijih pisaca proze. To je zaista morao biti neko, kao što je to bio i ostao Laza K. Lazarević.

Nije bila reč samo o vrhunskom piscu: Lazarević je po obrazovanju bio pravnik i lekar, bio je suprug, otac četvoro dece, ali i prevodilac i književnik; makar onoliko koliko su mu to dozvoljavale radne i životne okolnosti. A one mu vrlo često nisu olakšavale izbor.

S razlogom su i Lazini najmiliji ponekad sa zebnjom kršili ruke. Od malena bolešljiv i slabašan, Laza je neumorno prkosio tuberkulozi. Prkosila je i ona njemu, sve do prvih dana 1891. godine kada mu je najzad i presudila.

Čaršijska nagađanja i (polu)istine

O poslednjoj borbi Laze Lazarevića isprva se nije mnogo znalo. Iako veoma mladog, smrt ga je odnela sa nepunih 40 godina. Ipak, gotovo sve što je Lazu Lazarevića snalazilo poslednjih desetak dana života, ostalo je u sećanju njegovih najbližih.

Ponešto su o tome nagovestile piščeve sestre – da je u postelji ležao prepušten sebi, iznuren bolešću i grčeći se od hladnoće. Kružila su po beogradskoj čaršiji kontroverzna, ali uznemirujuća došaptavanja. Nepresvučen i uskraćen nege, ležao je nemajući u tim poslednjim trenucima ni preko potrebnog mira.

Takvog ga je zatekla i smrt – i to lekara koji nikada nije žalio pomagati drugima, ne tražeći zauzvrat ni novca ni reči hvale.

Lica i naličja života u velegradu

1867., godina u kojoj se (budući) pravnik i lekar iz rodnog Šapca otisnuo u Beograd. Studirajući prava u Velikoj školi, prvi put je doživeo duh velikog grada koji je baš u to vreme svlačio orijentalno i navlačio moderno evropsko ruho.

O Beogradu je dojam sticao i iz pera Milorada Popovića Šapčanina, supruga svoje sestre Milke. O kultnim prestoničkim toponimima poput Dorćola, Kalemegdana i Varoš-kapije Šapčanin je kazivao u svom romanu „Sanjalo“, inače jednom od prvih građanskih romana toga vremena. Ali, život je u prestonici za Lazarevića imao i drugu stranu medalje.

Pre svega, Beograd je tih decenija nezaustavljivo rastao. Za samo dve i po decenije otkako je Laza prvi put upoznao grad, Beograđana je, sudeći po zvaničnim popisima, bilo bezmalo 30 hiljada više. Požrtvovanom lekaru koji je 1881. godine postao i prvi lekar Opšte državne bolnice, to je donelo više posla širom beogradskog okruga. Nosio je pritom čin sanitetskog pukovnika, a od 1889. uzima dužnost ličnog lekara kralja Milana Obrenovića.

Bilo da su imućni ili siromasi, u bolesti su pred Lazom svi bili jednaki. Od onih koji nisu imali novca, nikada ga nije ni tražio. Uvek je bio rad pokloniti im odeću ili lek, a oni bi mu uzvraćali hvalama koje bi se s vremena na vreme pojavile u štampi.

I to je, međutim, Lazarević počeo izričito da zabranjuje. Ipak, činjenica je bila da je zahtevan lekarski poziv ostavljao na njemu traga i zbog krhkog zdravlja. Nije pritom imao mira ni u porodičnom domu – kao oca četvoro dece, Lazu je skrhala i smrt dvojice najmlađih sinova.

Nastavak sutra...

 

Naslovna fotografija: Wikimedia/Sadko