Zbog svoje krupne i stasite građe Turci su mu dali nadimak ’uzun’ (visoki) koje je posle preraslo u dodatak imenu. Njegovo pravo ime bilo je Mirko Apostolović, a ono što ga je obeležilo jeste hrabro vojevanje za oslobođenje Beograda.

Ulica Uzun Mirkova, koja se nalazi u samom centru Beograda, ime je dobila 1872. godine. Razlog zašto je ponela baš ime ovog junaka leži u njegovom poreklu, hrabrom begu iz redova turske vojske i herojstvu koje je pokazao na bojištu.

Mirko Apostolović iz Smrdljikovca

Mirko je rođen oko 1782. godine. Tačni podaci o datumu nisu poznati, ali je izvesno da je rođen u selu Smrdljikovac, odnosno Brajkovac, u samom centru Šumadije (Rudnička nahija). Ovaj neobičan naziv selo je dobilo zbog, ne baš prijatnih, sumpornih isparenja koja su nastala u tom mestu, na izvorištu lekovite vode.

Prema navodima i zapisima Vuka Karadžića, preci Mirka Apostolovića živeli su u Šopićima kod Lazarevca. Njegov deda Apostol i otac Petar (pretpostavlja se isto prezimena Apostolović) poginuli su u Kočinoj krajini. Njegova majka se, bežeći od Turaka, sa Mirkom sklonila prvo u Srem, da bi se nedugo zatim preselili u Mislođin, nadomak Obrenovca.

Po odrastanju Uzun Mirko se sa majkom seli u Beograd. Kako je situacija bila teška, a život oskudan, Mirko je bio prinuđen da počne da radi. Tada odlazi kod terzije Mehmeda da izuči krojački zanat. Pričalo se da ga je toliko dobro savladao, da je ozloglašenom Aganliji izvezao ćurak od sto dukata.

Mirko je odlično savladao turski jezik i lepo se uklopio u tadašnji život sa Turcima. Čak se toliko zbližio sa Mehmedom, da mu je on prelagao da pređe u islam i oženi jednu od njegove dve ćerke, što je Mirko odbio.

Bio je i u turskoj vojsci i čak postao bimbaša, odnosno komandant hiljade vojnika. Karijera i život Uzun Mirka tekli su glatko sve do izbijanja Prvog srpskog ustanka.

Foto: Wikipedia / Uroš Knežević

Beg od Turaka 

Kako se situacija u narodu zaoštravala, a borbe ustanika i Osmanlija uveliko počele, promenio se i Mirkov odnos sa Turcima. Osetivši njihovo podozrenje i sve veću neslogu, Mirko je kovao plan da od njih pobegne i ode svom narodu.

Postoji više verzija priče o tom bekstvu, ali najviše pominjano i opisivano, jeste priča da se Uzun Mirko prerušio u čuvare turskih kamila, koje su puštane izvan zidina grada na polja na ispašu, a kako je odlično znao turski jezik, to mu je i pošlo za rukom.

Odmah po stupanju na slobodu, kao bećar se priključuje Karađorđevoj vojsci, četi Stanoja Glavaša. Tako su uz samog Karađorđa, u budućoj borbi, glavna četiri junaka bila Vasa Čarapić, Stanoja Glavaša, bimbaša Konda i Uzun Mirko. 

Foto: Wikipeida / "Istorija Beograda", Balkanološki institut 1995, strana 153 - Raspored ustanika prilikom oslobođenja Beograda od Turaka

Borba kod Sava kapije

Glavna borba u kojoj je učestvovao Uzun Mirko, bila je bitka za oslobođenje Beograda kod Sava kapije.

Kako su i Uzun Mirko i Konda dobro poznavali Beograd, temeljno su osmislili plan napada, sa Karađorđem na čelu.

Na Bajram 1806. godine odlučuju da da krenu u napad. Tiho u sred noći, krenule su četiri kolone. Ona u kojoj je bio Uzun Mirko, uspela je da se provuče pored Save na Sava kapiju, dok su u turskom hanu, odnosno prenoćištu, svi spavali. Konda i Uzun Mirko su se uspeli uz bedeme i upali u stražarnicu. Uzun Mirko je ubio stražara, a Konda je krenuo u dalji pohod.

Dok je krvava borba sa Turcima koje su zatekli tu na mestu trajala, ostali iz čete su obijali Sava kapiju. A kako je u toku bio Bajram, iako je bilo mnogo pucnjave i velike buke, zbog praznika niko nije obraćao pažnju misleći da je u pitanju šenlučenje. Ustanici su uspeli da probiju kapiju, a srpska četa predvođena Karađorđem, koja je čekala ispred ’kao zapeta puška’, pohitala je kroz kapiju u varoš.

Tom prilikom Uzun Mirko je zadobio dve rane, Konda četiri, a većina ostalih je bila mrtva.

U svim borbama u kojima je učestvovao, Uzun Mirko se fantastično borio, sa velikim zanosom, žustro i nepokolebljivo, koristeći sve znanje koje je stekao tokom službovanja Turcima. Učestvovao je još i u boju na Karanovcu 1805. godine, gde je u jurišu ranjen u glavu. Srećom, ispostavilo se da rana nije bila opasna po život, te je on iste godine učestvovao u oslobađanju grada Smedereva. I tom prilikom je bio ranjen, ali u rame. Ista sudbina ga je pratila i u narednim bitkama u Užicu, na Drini i Paraćinu. Uzun Mirko bio je junak koga je neprijatelj mogao da rani, ali ne i da ubije.

Posle završetka Prvog srpskog ustanka, otišao je u Beč da vida svoje rane i da se oporavi. Bio je učesnik i u Drugom srpskom ustanku, a predanja kažu da kada je 1842. godine zatražio penziju od Sovjeta. Oni su ga pitali gde su mu dokumenta, a Uzun Mirko im je odgovorio: "Moji su dokumenti, mojih sedam rana".

Vera, ordenje i odlazak

Uzun Mirko beše veliki vernik i veoma vezan za crkvu. Ostalo je zapisano da je na spratu u svojoj kući imao sobu namenjenu samo za molitve i da se toliko glasno molio dva puta dnevno, da se čak i napolju, izvan kuće mogao čuti.

Odlikovan je crnogorskom "Zlatnom medaljom Obilića". Uzun Mirko je crnogorskom knezu uputio pismo u kome iskazuje duboku zahvalnost na darovanoj mu medalji:

"Gospodaru, moje malene usluge koje sam za slobodu srbskog naroda i drage nam otadžbine podneo, Vaše je Visočanstvo prepoznalo s najvećom počasti i blagovolelo je ukrasiti mi, na bojištu isparana i prorešetana prsa, uzvišenim znakom Miloša Obilića. Ja nemam gospodaru reči, sa kojima bi mogao dostojno da izrazim duboko osećanje koje mi dušu i srce tako radosno potresa".

Takođe je Knez Mihailo za pedesetogodišnjicu Drugog srpskog ustanka, svojom rukom 21. maja 1865. godine delio spomen krst živim učesnicima borbe za oslobođenje Beograda, te je tako Mirku dodelio "Takovski krst".

Uzun Mirko Apostolović umro je 2. decembra 1868. godine u Beogradu, a njegova grobnica danas se nalazi na Novom groblju u Beogradu.

Gen za ratovanje je nasleđen, te je tako njegov sin Ljubomira Uzun-Mirkovića (1832-1905) bio  pešadijski pukovnik, a njegov sin, odnosno Mirkov unuk, Dragoljub Uzun-Mirković divizijski general. 

 Foto: Milena Arsenić - Zgrada Jugoslovenske kinoteke u Uzun Mirkovoj ulici

Nastanak Uzun Mirkove ulice

Na sednici Skupštinskog odbora, održanoj 30. maja 1888. godine formirana je "Specijalna komisija za krštavanje ulica". Ovoj sednici je prethodila još jedna sednica u mesecu martu iste godine, gde je započeto pitanje o održavanju drumova. Komisija se sastojala od više članova, među kojima su bili ugledni profesori, kojima je i pripao posao "krštavanja" ulica.

Na sednici su postavljena tri glavna principa za način imenovanja ulica, od kojih je treće bilo dominanto i u potpunosti ispoštovano. Ono se odnosilo na to da se imena novih ulica grupišu tako, da u jednom delu grada budu ulice koje će poneti imena ličnosti, u drugom reke, oblasti itd. Vodeći se time, komisija je predložila da se u neposrednoj blizini Kalemegdanske tvrđave ulicama "dadu imena ljudi iz Prvog srpskog ustanka, koji su sudelovali u prvom oslobođenju Beograda 1806. godine".

Tako je ulici koja je vodila od tadašnjeg Kraljevskog trga u Gornju tvrđavu dato ime Uzun Mirko, jer je baš na tom potezu i tim putem napadao tvrđavu sa svojim bećarima.

Činjenica da je rizikovao život kako bi oslobodio Beograd od Turaka, verovatno je i bio jedan od glavnih razloga zbog koga je baš Mirko Apostolović bio prvi od svih boraca i zapovednika iz Prvog srpskog ustanka, koji je dobio svoju ulicu. Ova ulica i dalje nosi isti naziv Uzun Mirkova ulica i nalazi se na istom mestu, u centru grada na opštini Stari Grad i čini glavnu spojnicu između Studentskog trga i Kalemegdana.