Tradicija Prvog beogradskog pevačkog društva duga je punih 165 godina, što ga čini najstarijom muzičkom institucijom u Srbiji. Međutim, ono je mnogo više od toga. Moglo bi se reći da Društvo predstavlja seme srpske muzičke umetnosti. Iz tog semena vremenom se razvilo veliko, razgranato drvo koje i danas rađa zlatne plodove.

Na čelu ovog hora stajali su velikani poput Stevana Stojanovića Mokranjca, Kornelija Stankovića, Josifa Marinkovića, Davorina Jenka, Stanislava Biničkog, Koste Manojovića, Miloja Milojevića, Stevana Hristića, Aleksandra Vujića, Bojana Suđića, Divna Ljubojević i mnogih drugih istaknutih umetnika.

Značaj Društva u negovanju srpske kulturne baštine je toliki da ga mnogi izjednačavaju sa doprinosom Matice srpske ili Narodnog muzeja.

Slika: Narodni muzej / Stevan Todorović - Kornelije Stanković uticao je promenu kursa i okretanje stvaralaštvu sa narodnim obeležjima

Začetak društva i delo Kornelija Stankovića

Sve do sredine 19. veka srpska muzika se zasnivala isključivo na crkvenom pojanju, narodnom pevanju i sviranju, koji su se usmenim putem prenosili s kolena na koleno. Tek će razvoj građanstva i moderne srpske države doneti procvat muzičkog izvođaštva i stvaralaštva. U rađanju i sazrevanju srpske muzičke scene jednu od glavnih uloga odigralo je Prvo beogradsko pevačko društvo.

Društvo je osnovano na dan Svetog Vasilija 1853. godine. Isprva, bio je to muški hor osnovan radi zabave. Horovođa je bio Milan Milovuk, a na repertoaru hora nalazila su se samo jednostavnija dela inostranih autora.

Sa dolaskom Kornelija Stankovića na kormilo Društva, dolazi i do promene kursa. Pod Stankovićevom palicom, Društvo se u potpunosti okrenulo izvođaštvu i stvaralaštvu sa narodnim obeležjem. Ujedno, to je predstavljalo krunu Stankovićevog dugogodišnjeg rada na prikupljanju, harmonizaciji i stilizovanju srpskih narodnih i crkvenih napeva. Stankoviću, koji je već tada bio prepoznat kao muzički Vuk Karadžić, rukovođenje ovim horom u velikoj meri je pomoglo u afirmaciji i popularizaciji nacionalnog stila.

Uvođenjem „priugotovnog hora“ u kom su se novi pevači obučavali i pripremali za pristupanje velikom horu, Stanković je postavio i temelje muzičkom prosvećivanju.

Decenijama nakon smrti Kornelija Stankovića, Društvo nije menjalo kurs koji je on postavio. Na predlog samog Stankovića, nakon njega kormilo hora je preuzeo Davorin Jenko, slovenački kompozitor prepun patriotizma i panslovenskog duha. Budući da je uglavnom komponovao scensku muziku i da je postao dirigent Kraljevskog srpskog narodnog pozorišta, Jenko je u nekoliko navrata napuštao mesto horovođe. To je stvaralo velike probleme Društvu koje je kontinuitet održavalo dovođenjem nekih manje afirmisanih dirigenata kao privremenih rešenja.

 Foto: Milan Jovanović - Pod Marinkovićem je Društvo doživelo svoj procvat

Pokroviteljstvo Krune i Crkve

Budući da je njegov rad igrao značajnu ulogu u očuvanju nacionalnog identiteta, Društvo je steklo duboku naklonost srpskog dvora. Počev od vladavine kneza Mihaila, Društvo je konstantno bilo pod pokroviteljstvom Krune.

Pevajući na bogosluženjima Društvo je steklo blagonaklonost i mitropolita Srbije Mihaila, te je i on postao dobrotvor Društva. Nakon stvaranja crkvenog odseka 1896. godine i Srpska pravoslavna crkva postaje pokrovitelj Društva i to ostaje sve do današnjih dana.

Procvat pod palicom Josifa Marinkovića

Na čelo hora 1881. godine dolazi Josif Marinković, horovođa i kompozitor zaslužan za veliki izvođački napredak Društva, ali i procvat srpske horske muzike. Tokom svog boravka na čelu hora, Marinković je napisao i izveo mnoga svoja značajna horska dela, uključujući i Kola, koja se smatraju pretečom Mokranjčevih Rukoveti. Takođe, tokom svog rada u Društvu Marinković je postavio temelje novom, do tada u srpskoj muzici neviđenom žanru – kompozicijama za mešoviti hor i klavir.

Iako je pod Marinkovićevom palicom hor značajno napredovao, zlatno doba Društva i srpske muzike uopšte tek je usledilo.

Foto: Wikipedia / Milan Jovanović - Stevan Stojanović Mokranjac bio je na čelu Društva tri decenije

Mokranjac i zlatno doba Društva

Mokranjac je u Društvo došao još kao gimnazijalac, 1875. godine. Prepoznavši u njemu veliki potencijal, Društvo je učinilo sve što je bilo u njegovoj moći kako bi se mladom Mokranjcu obezbedila stipendija za školovanje u inostranstvu. Ova investicija se Društvu višestruko isplatila. Po povratku u Srbiju 1887. godine Mokranjac postaje dirigent hora i na tom mestu ostaje sve do pred kraj svog života.

Većinu svojih dela Mokranjac je premijerno izveo upravo sa Prvim beogradskim pevačkim društvom. Imajući na raspolaganju hor visokih izvođačkih mogućnosti, veliki kompozitor je mogao „da se razmaše“ i iskaže sav svoj raskošni talenat. Kao bisere Mokranjčevog svetovnog stvaralštva možemo izdvojiti 15 Rukoveti i Primorske napjeve, dok se iz njegovog bogatog opusa duhovne muzike ističu Liturgija svetog Jovana Zlatoustog, Opelo, Dve pesme na Veliki petak, Tri statije na Veliku subotu, Akatist Bogorodici i mnoga druga maestralna dela.

Iz Društva kao semena srpske muzičke umetnosti, nastao je i prvi rasadnik. Pod okriljem Društva, Mokranjac je 1899. godine osnovao Srpsku muzičku školu u Beogradu, prvu muzičku školu u Srbiji.

Grafika: Arhiv Narodne biblioteke Srbije

Tokom Mokranjčevog skoro tridesetogodišnjeg boravka na čelu hora, Društvo je dostiglo svoj zenit. Pod njegovom palicom hor je nastupao šrom zemlje i u inostranstvu. Carigrad, Atina, Solun, Sofija, Budimpešta, Berlin, Kijev, Moskva, Petrograd samo su neki od gradova po kojima je Društvo pronosilo slavu srpske kulture. Aplaudirali su knjaževi, kraljevi, carevi, sultani, ali i sirotinja. Ove impresivne turneje predstavljale su i svojevrsne diplomatske misije od velikog značaja za srpski narod. Hor je pevao i prilikom proglašenja crnogorskog knjaza Nikole za kralja, kao i na proslavi devet vekova pravoslavlja u Rusiji.

Pred kraj Mokranjčevog života, u radu i rukovođenju Društvom, pomagali su mu budući velikani domaće muzikčke scene, Stanislav Binički i Miloje Milojević. Prvi svetski rat i Mokranjčeva smrt u izbeglištvu, u Skoplju 1914. godine, predstavljali su kraj zlatnog doba Društva.

Ipak, Društvo je nastavilo da hrabro ispunjava svoju misiju i po završetku rata. Pod rukovodstvom Stevana Hristića, Koste Manojlovića i Predraga Miloševića hor je dosegao zavidan izvođački nivo i uspešno održao svoj visoki položaj u muzičkom svetu tadašnje Jugoslavije. Nakon što je na smotri horova u Budimpešti 1937. godine osvojilo prvu nagradu, Društvo je važilo i za jedan od najboljih horova na svetu toga vremena.

Kriza pod komunistima

Međutim, društvene prilike u posleratnoj Jugoslaviji nisu išle na ruku Društvu. Komunistički režim nije imao sluha za građanske institucije, te je Društvo zapalo u višedecenijsku krizu. Izgubivši Krunu kao pokrovitelja, Društvo se našlo u okrilju Srpske pravoslavne crkve, koja je i sama bila marginalizovana. Pevajući uglavnom na bogosluženjima u Sabornoj crkvi, hor je počeo da se sa njom i identifikuje, pa se u javnosti sve češće pominje kao Hor Saborne crkve. Javni koncerti vezivani su uglavnom za jubileje Društva.

Povratak na veliku muzičku scenu Društvo je doživelo pod upravom Vladimira Milosavljevića, u poslednje dve decenije 20. veka. Tada je hor nastupao po mnogim gradovima Zapadne i Severne Evrope, ali i u Moskvi, na proslavi hiljadugodišnjice pravoslavlja u Rusiji, i to kao jedini strani hor.

Društvo u trećem milenijumu

Društvo je nastavilo sa umetničkim usponom i u novom milenijumu. Poslednjih 14 godina horom sa velikim uspehom upravlja Svetlana Vilić, maestralni dirigent rodom iz Sankt Petersburga. Pod njenom palicom hor je ostvario izuzetno zapažene nastupe na prestižnim festivalima, kao što su Horovi među freskama, BEMUS i Moskovski pashalni festival. U ovom periodu hor je nastupao u mnogim gradovima zemlje, regiona i Evrope, ali poseban značaj se pridaje putovanju u Jerusalim. Kao gost na slavi Jerusalimske patrijaršije, hor je učestvovao na svečanom bogosluženju u crkvi Groba i Vaskrsenja Gospodnjeg.

Tokom 165 godina svog postojanja, Društvo je u velikoj meri odredilo tok muzike na ovim prostorima. Pišući svoju, Društvo je pisalo i istoriju celokupne srpske muzičke umetnosti. Nadajmo se da će i budućnost ovog čuvara srpske duhovnosti biti blagorodna poput njegove prošlosti i da će  nam iznedriti još mnogo zlatnih plodova. Na mnogaja ljeta!