Jedno je kada u februaru stegne led a u avgustu udari vrelina, a sasvim nešto drugo kad se vreme zbuni, pa čovek više ne zna da li je leto ili zima.

Apokalipsa – ali ne danas, nego davne 1929.

Izgleda da su, bar poslednjih godina, letnji meseci ipak podložniji zbunjivanju. Iako su više postale pravilo nego izuzetak, oscilacije u temperaturama nas i dalje redovno iznenade.

Sudeći po statistici, iznenađivale su nas i mnogo pre nego što je „globalno zagrevanje“ postalo najveća pretnja čovečanstvu. Ako se ponovo vratimo u 1929. godinu, izgleda da ni ona nije bila ništa manje ekstremna. Recimo, te godine u junu su razlike bile prilično dramatične, jer se temperatura sa maksimalnih 33.7°C spuštala na minimalnih 9 stepeni u „najtoplijem“ delu dana. Veoma topli jul je sa minimalnih 10.9°C postao prilično hladan, a ubedljivi pobednik ekstrema bio je septembar: sa tropskih 31.2°C, temperatura je aterirala na, za taj period, ledenih 2.9°C.

No, daleko od toga da je leto diglo ruke – toplotni talas se vratio koliko u oktobru, kada je izmereno, opet, rekordnih 29.6 stepeni. A ono proleće koje se željno iščekivalo u martu, setilo se da dođe u novembru kada su Beograđane ogrejalo prijatnih 23°C.

Ne toliko savremene klimatske promene

Ako je delovalo da je samo 1929. godina naprasno „prolupala“, decenijski prosek je to ipak demantovao. Mnogo pre tropske 1929., još je tropskija bila 1921., sa ubedljivim rekordom od 41.8°C. Zanimljivo je bilo videti da ni nepogode nisu bile tako retke, iako su u tih desetak godina umele prilično da variraju.

Od mirnijih perioda sa svega 5 oluja godišnje, do godina u kojima ih je bilo i do 60, očito je da „luda“ vremena nisu produkt isključivo skorašnjih klimatskih promena. Tipično je bilo i pre jednog veka da prestonica bude zalivena kišom. Rekord je, doduše, zabeležen 1925. godine, kada je kišnih dana bilo čak 187.

Oni su, čini se, i najmanje odskakali od proseka – očekivalo se da makar trećina godine bude „mokra“. A među godinama koje su slovile za najmanje ekstremne, bila je 1926. Samo se tada temperatura nije penjala iznad 35°C, dok su se hladniji dani, sa prosečnih -10°C, pokazali kao relativno stabilni.

To što je zima umela pošteno da stegne, pre stotinak godina je značilo i više snežnih dana. Kada se prestonica zabeli, to je umelo da potraje i po dva meseca. Izuzetak je, veli statistika, bila 1928. godina, u kojoj je snega bilo samo tokom 5 zimskih dana.

Beli pokrivač je u svom iščezavanju možda ostao i najdosledniji. Sankanje i klizanje po ulicama (ali ono pravo i rekreativno) danas zaista retko ko pamti. Ipak, „dramatična“ kolebanja pod ne uvek vedrim beogradskim nebom teško da su samo posledica savremenih klimatskih usuda – ako ništa, pokazivala su se kao dobar šlagvort neobaveznom ćaskanju decenijama unazad.