Znate kada nekog sretnete, niste baš načisto o čemu biste pričali, pa pokušate da razbijete led komentarisanjem vremenskih prilika?

Uvek bi to imalo prizvuk dosadnjikavih opservacija, mahom za razbijanje tišine kada se istroše teme za razgovor. A za vremenske prilike smo navikli da su kao stvorene za to – koje god bilo godišnje doba, pod kapom nebeskom uglavnom nema mnogo dešavanja.

U suštini, vreme je svoju „dosadnost“ dugovalo tome što se Beograd oduvek nalazio u manje-više sigurnoj klimatskoj zoni. Tako su i Beograđani, ako im zanedostaje razgovora sa dramatičnijom notom, uglavnom komentarisali vremenske ekscese koji se dese podalje od Beograda: u delovima sveta iz kojih katkad stignu kataklizmične reportaže na temu vremena koje je skrenulo dovraga.

Beograd, kao i ceo Balkan, po pravilu je (bar se tako čini) uvek bio ušuškan. Zemljotresi, poplave i oluje, bilo letnje ili zimske – a u razmerama ekstrema koji dospeju u udarne termine – uglavnom su ga zaobilazili. Osim, eventualno, u situacijama kada se zimske službe tradicionalno iznenade januarskim snegom, ili kada već neku godinu zaredom svako leto postaje „najvrelije u istoriji“.

A onda je lagano i vremenu dojadilo da bude najdosadnija tema ikad.

Ko se još seća svih godišnjih doba?

To što su je zaobilazile katastrofe reda veličine tajfuna ili cunamija, ne znači da je prestonica bila imuna na naopako vreme. Tako je nekako ispalo i ove godine. Pre samo nekoliko meseci, osim beogradskog asfalta su se usijavale i društvene mreže. Taman se čovek (kao) privikne na tropskih 5 miliona stepeni u hladu, kad eto mu šlagvorta u vidu nezapamćenih oluja.

Istini za volju, ovogodišnji letnji meseci su bili dramatičniji nego inače: osim grana sa drveća su umeli da polete i krovovi s kuća, a verovatno najpopularnija reč je postala „superćelijska oluja“. Ali, nisu ni druga godišnja doba bila izuzeta od naopakosti.

Beograđani su taman pretumbali svoje ormare i povadili letnje majice, kad – eto snega u aprilu. Dok sumiraju kako je klimatski vrag odneo šalu, iz zimskih pokrivača uskaču u kupaće kostime. A dok skapavaju na vrelini gradskog asfalta, ni ne sanjaju da će kroz koji dan da se vrate u vunene čarape.

Za to vreme, u uobičajenim opservacijama na temu vremena provejava bar jedna nepromenljiva konstanta: „nikada pre“ vreme nije bilo ovoliko ludo. Doduše, prosečnom Beograđaninu-komentatoru meteoroloških (ne)prilika, poneke opaske bi se i dale za pravo. Ako ništa, postojale su makar granice između godišnjih doba, a neki se verovatno sećaju i da ih je bilo četiri, a ne dva. Što se naglijih ekscesa tiče – recimo, skakanja iz sandala u čizme – situacija nije bila znatno drugačija ni pre stotinak godina

Beograd na udaru ekstrema

Onaj ko je u Beogradu odrastao ’20-ih godina prošlog veka, na vremenske (ne)prilike je verovatno gledao slično kao što se to čini danas. Ponekad zbunjeno i u neverici, pitajući se do kog vraga ide ovaj svet.

Na primer, 1929. se pokazala godinom neočekivanih ekstrema. Iznenađenja su počela da se nižu već u januaru, koji je sa maksimalnih 14.7 stepeni više nalikovao proleću. Ipak, daleko su Beograđani bili od sklanjanja zimskih jakni. Steglo ih je kada se živa u termometru spustila na -14°C, što je samo bio uvod u još zimskiji februar.

Te godine je u februaru izmereno rekordnih -25.5°C. U zimskim danima se cvokotanje još i moglo očekivati, ali ako su se nadali da će ih najzad ogrejati martovsko sunce, Beograđani su ipak ostali dugih rukava.

Sa minimalnih 14.4°C – ali u minusu – mart 1929. je ponovo podsećao na januar. Ali, klimatska iznenađenja su mogla da se prate tokom cele godine. Iz tadašnje perspektive, „najvrelija leta u istoriji“ su počela dosta ranije nego u poslednjih par decenija.

Prestonica se topila tokom letnjih, a bogami i jesenjih meseci. Na julskih 34.2°C iznad nule, leto još nije bilo na vrhuncu. Tek u avgustu je zvezda upekla do maksimalnih 35.4°C, a možda jedini „spas“, osim blizine dveju reka, bila je činjenica da grad pre stotinak godina ipak nije bio toliko zaliven asfaltom.


Nastaviće se....