Da li ste čuli za beogradsko brdo Smutekovac? To je današnji Mostar, i na tom mestu podignuta je prva pivara sa klasičnom industrijskom preradom napitka od hmelja u prestonici, i to u 19. veku. A Mostar je i sinonim za BIP, ili je BIP sinonim za Mostar? Svejedno, jer je ovo je priča o prestonom, srpskom, jugoslovenskom pivu, a to je ujedno i priča o BIP-u.    

A priča o BIP-u je u isto vreme i priča o industrijskom razvoju Srbije, širenju i usvajanju nekih manira moderne Evrope, primeni tehnoloških inovacija i savremene opreme, novina u plasmanu proizvoda i mnogo toga još.

Pivska trka s kraja 19. veka

Na ovim prostorima pivarska tradicija ima podužu istoriju i ona je nekako po vokaciji vezana za mlinarstvo tog doba. Prvi kamenčić u nastanku BIP-ovog "mozaika" postavio je  1839. godine Čeh Vajnhapal iz Sremske Mitrovice. Bio je mlinarski stručnjak koji je prepoznao tržište za novi proizvod i pokrenuo prvu manufakturnu varionicu za proizvodnju piva. Za njim su sledili Vajfer i Bajloni, koji su svaki za sebe stvorili pravu pivsku imperiju.

Prvi potez u pivarskoj trci povukao je Đorđe Vajfert koji preuzima Vajnhapalovu pivaru i seli je 1873. godine na brdo Smutekovac, gde gradi modernu pivaru koja je uz određene izmene, dogradnju i modernizaciju narednih vek i nešto mirisom piva dočekivale sve one koji su dolazili u Beograd. Drugi takmac, porodica Bajloni, gradi svoju pivaru 1880. godine na tada samom obodu grada, u Skadarliji. I dok se Vajfertova pivara ponosila dubokim lagumima koji su projektovani za čuvanje piva, Bajlonijeva je koristila prednosti vode sa skadarlijskih izvora koja je pivu davala prepoznatljiv šmek. 

A kako su prestonički pivari snabdevali tržište između dva svestka rata, tržište koje je iz godine u godinu raslo, zabeležene su reči jednog od posleratnih radnika BIP-a, sa značajnim pivarskim iskustvom: "znalo mi se da svako jutro i svako posle podne obiđem sve kupce od Cvetka do Terazija i raznesem im sveže pivo. Razvoženje piva vršilo se na konjima, pre podne burad, a popodne flaše. U podne posle povratka u pivaru, obavezno smo hranili konje na ''parkingu'' koji je za njih specijalno napravljen. Razvoznik je bio dužan da obračunava vrednost prodatog piva i vrši naplatu od kupaca".

Kada je napokon izgledalo da se pivo baš odomaćilo u Srbiji, izbo je Drugi svetski rat, koji je sa sobom doneo i promenu društvenog sistema u kome su pivare dobile sasvim drugog gazdu. 

Od pivarskog "A" do BIP-a, Đorđe Vajfer

Beše početak 1963. godine kada je "rođen" BIP. Činili su ga: Vajfertova pivara - koja je nacionalizacijom ponela ime "Industrija piva 7. juli'', ''Pivara Beograd'' - čiji je vlasnik do početka Drugog svetskog rata bio Bajloni i ''Bezalko', fabrika bezalkoholnih napitaka. Tako je nastalo udruženje koje se bavilo proizvodnjom piva, slada, sirupa, bezalkoholnih pića i leda. I odmah se punim jedrima krenulo u modernizaciju, jer su sve članice bile na predratnom tehničkom nivou.

Za prve tri godine do 1966. godine renovirana  je sladara i puštena "flašara" koja je na sat punila 24.000 boce. Sladara je proizvodila 5.000 tona na godišnjem nivou. U 1967. godini u sastav BIP-a ulaze čačanska pivara i sladara "Ovčar", a tri godine posle i sirćetana "Semberija" i "Servo Mihalj" iz obližnje Krnjače. U godini 1974. BIP-ovoj porodici pridružuju se pivare iz Sremske Mitrovice i iz Leskovca.

BIP-ov "mozaik" do punog svog izražaja dolazi u drugoj polovini prošlog veka, kada tržište Jugoslavije prepravljuju BIP-ovi proizvodi: pivo, čuveni Ruski kvas, gazirani i negazirani sokovi, suvi pivarski kvasac i sirće.

Ruski kvas

Jedan od retkih prirodnih bezalkoholnih napitaka na tržištu Jugoslavije, "izbacio" je BIP. Beše to 1969. godine kada je zemlja upoznala i oberučke prihvatila ruski kvas, tradicionalni napitak Slovena sa istoka.

Ovaj naš kvas se, doduše, i po ukusu i po izgledu razlikuje od orginala, koji se javlja već u X veku u Kijevu, kod velikog kneza Vladimira. U letopisu iz tih vremena ostalo je zapisano: "podeliti narodu hranu, medovinu i kvas". U ruskim manastirima i danas se kvas pravi na tradicionalni način, od hleba. A ova BIP-ov je u mahu osvojio tržište, za šta je dobio i domaća priznanja ''Zlatni pobednik Beograda'' za 1972. godinu, diploma za kvalitet na istom takmičenju 1973. godine. Kvalitet ruskog kvasa povrđena je i na prestižnoj svetskoj smotri. Na briselskom Monde Selection 1975. godine Zlatna medalja za kvalitet. I tu BIP nije stao. U nastojanjima da napravi iskorak, i to kvalitattivni, sredinom 80-tih godina u Čačak stižu tehnolozi, stručnjaci iz Rusije, tadašnjeg SSSR-a, iz firme "Rostov kofecikor produkt" koje predvodi Jurij Popov i tri meseca radi sa Bipovom ekipom na poboljšanju kvaliteta popularnog napitka. U pogonu "Čačak" tada se proizvodio kvas, i saradnja sa ruskim timom rezultirala je, pored kvaliteta, i ubrzavanjem procesa proizvodnje.

Formula BIP-ovog kvasa nije bila nikakva tajna, kao što je to slučaj sa nekim zapadnim popularnim napicima kojima jedan od marketinških koraka je "secret" formule sadržaja. Naprotiv, BIP-ov kvas se proizvodi od vode, koncentrata ražanog i ječmenog slada, šećera i limuske kiseline. Poznavaoci kažu da ima i blagotvorno dejstvo, koje potiče od mlečne kiseline, kompleksa vitamina B1, B2, B6, slobodnih aminokiselina i različitih lakosvarljivih šećera. Onima koji se malo više razumeju u tehnologiju proizvodnje, prethodne rečenice jasno govore o sadržaju kvasa.

A šta je posle bilo... pričamo vam u nastavku:

BIP - jedna priča o beogradskom pivu (2. deo)