Ušuškana među kućama i kućercima nekadašnjeg Smederevskog Đerma, nalazi se najneobičnija beogradska crkva. To je Crkva Svetog Antuna Padovanskog, koja je ujedno jedno od najznačajnijih sakralnih ostvarenja arhitekte Jože Plečnika.

Osnivanje župe Svetog Antuna

Iako se samostan franjevačkog reda nalazio na terotiriji Beograda i u ranijim vekovima, ključni momenat za njihov povratak u Srbiju bile su migracije koje su usledile posle ujedinjenja 1918. godine. Grad koji je rastao i pružao priliku za uspeh, privukao je i značajan broj stanovnika katoličke veroispovesti u Beogradom, te se stvorila potreba za izgradnjom nove crkve za obavljanje verske službe. U vreme početka izgradnje Crkve Sv. Antuna Padovanskog, župa je brojala između 6500 i 8000 duša.

Inicijator izgradnje crkve bio je tadašnji Beogradski nadbiskup fra Rafael Rodić, koji 1926. godine poziva bosanske franjevce Provincije Bosna Srebrena u Beograd, kako bi organizovali župu. Od skupljenih dobrovoljnih priloga kupljen je plac između Pop Stojanove i Bregalničke ulici, na jednom od vračarskih brda na obodu grada. Već iste godine izgrađen je i posvećen manastir, a potom se pristupa izgradnji crkve. Za zaštitnika je odabran Sveti Antun Padovanski, čija je 700-godišnjica upokojenja padala tih godina.

Izbor je pao na slovenačkog arhitektu Jožu Plečnika, koji je sa franjevcima već sarađivao na izgradnji hramova u Sloveniji. Pomalo neobični projekat hrama u obliku rotonde koji je predložio Plečnik, nedostatak finansijskih sredstava i problem sa dobavljačima i radnicima, uslovili su da izgradnja hrama traje skoro tri decenije.

Prva faza izgradnja je započeta 1929. godine i u naredne tri godine završeni su osnovni građevinski radovi, da bi 8. decembra 1932. godine bio izvršen blagoslov crkve. Svečanu misu održao je Beogradski nadbiskup fra Rodić, uz sasluženje bosanskih franjevaca i drugih sveštenika iz beogradskih župa, uz veliko prisustvo vernika iz Beograda i Pančeva.

Građevina sa originalnim motivima starohrišćanske umetnosti

Crkva Sv. Antuna Padovanskog po mnogo čemu se izdvaja od drugih beogradskih bogomolja. Sam plan ove monumentalne kružne građevine urađen je na taj način da predstavlja samog zaštitnika crkve Svetog Antuna koji drži u rukama dete Isusa Hrista. Centralni deo crkve, broda sa predvorjem predstavljao  je Svetog Antuna, dok je toranj, koji se nalazi sa desne strane, simbolički Isus.

Visine 25 metara, izgrađena je o betona i opeke, a svedena forma svoj uzor je našla u ranohrišćanskim i vizantijskim izvorima. Prvobitni projekat kupole, koji je docnije zamenjena ravnim krovom, povezivao je dodatno crkvu sa orijentalnim okuženjem Beograda. Zbog svoje impresivne visine, u crkvi su smeštene tri galerije i predviđeno je da bude smešteno 7 oltara.

Unutrašnjost crkve

Unutrašnost crkve Svetog Antuna Padovanskog sastoji se od nekoliko celina. Centralni deo čini glavni oltar izrađen od crnog mermera nad kojim se nalazi Raspeće Isusa Hrista. Tu je 1935. godine smeštena i figura zaštitnika crkve, Sv. Antuna koji u rukama drži malenog Hrista, rad Ivana Meštrovića. Još jedan umetnik, Božo Pengov, dao je svoj doprinos uređenju ovog hrana, te se njegova skulštura Srca Isusa Hrista nalazi na severenoj strani. Ovaj impozantni prizor uokviruje oltar Blagovesti sa sklulpturom Device Marije izrađen od mermera.

Treba naglasiti da je završni pečat hramu dao arhitekta Janez Valentičič, koji je posle Drugog svetskog rata i Plečnikove smrti na sebe preuzeo završetak hrama. Njegove ideje se ogledaju u dizajnu kamenog poda, zvonika, lustera i nacrtu orgulja, koje su ugrađene 1965. godine.

Krivi toranj monumentalne građevinn

Pored neobičnog izgleda, ovaj hram izdvaja se i posebnom atrakcijom, koja mu je donela simpatični naziv „Beogradski krivi toranj“ Naime, kao i italijanski pandan na Polju čuda u Pizi, i ovaj toranj, odnosno zvonik, nastao je kao posledica donekle preteranih graditeljskih ambicija.

Visine 52 metra, ovaj toranj izgrađen je na istoj betonskoj osnovi kao i crkva, što je vremenom dovelo do krivljenja, odnosno blagog odstupanja od osnove. Iako je već prilikom gradnje gradnje crkve otkriven problem, tek prilikom završeta zvonika 1962. godine, graditelji su uvideli da vrh zvonika u odnosu na osnovu odstupa čak 42 centimetra. Vremenom je nakrivljenost rasla, tako da danas iznosi skoro 120 centimetara, te je zbog moguće opasnosti pristup zvoniku zabranjen za posetioce.