’70-tih godina prošlog veka, ponovo izgrađen na temeljima socijalizma, Beograd je već bio daleko od ušuškane varošice. Sa svega 270 hiljada duša koliko ih je ostalo posle Drugog svetskog rata, broj im se ubrzano penjao ka prvom milionu.

Mada je na dobrom putu bio da postane urbana košnica, život u glavnom gradu je na neki način ipak bio pod konac. Znalo se, po sećanju ranijih generacija, za rutinu, kada su gradski ritam mahom diktirali radni ljudi žureći svako jutro na posao, useljavajući se u sve veće i sve više solitere. U isto vreme je živela i jedna paralelna strana Beograda i tako živahna i razigrana, bila je, takoreći, suprotnost „dnevnom“ Beogradu.

Godine u kojima je Beograd uvozio rokenrol trendove

Jednog martovskog dana 1971., na noge se digao skoro ceo grad. Politički i vojni vrh, predstavnici diplomatije, domaći i inostrani, svečano su ispratili otvaranje jedne diskoteke.

Uz nekoliko godina zakašnjenja, Beograd je dobio diskać po ugledu na čuveni londonski „La Valbonne“. Prvi plesni podijum u gradu do tad je već bio zaključan, otkako su zapljuštale žalbe na buku koja je tresla podrum kuće Jevrema Grujića. Diskać „Kod Laze Šećera“ otvorio je novo poglavlje u čitanci noćnog provoda u Beogradu, otvarajući vrata i tadašnjoj muzičkoj i svakoj drugoj eliti. Nekoliko godina kasnije, novootvorena diskoteka „Cepelin“ upisala se u istoriju grada kao još jedno kultno mesto za đuskanje.

Prestonica je pre toga počela da uvozi još jedan svetski trend. Rokenrol se plesao upravo u diskotekama poput ove; još ako je neko kojim slučajem imao ploču Bitlsa ili Stonsa, automatski mu je pripao status glavne face u društvu. Pošto su i diskoteke bile u modi, takav trend je zapratila i prestonica. Beogradska mladež više nije morala da mašta o mestima koja su postojala negde u svetu, ili da ih gleda samo u filmovima i televiziji. U isto vreme su gradski oci shvatili da je novi trend doneo i novi unosni biznis.

Prva otmena gradska diskoteka

Za razliku od svetskih diskoteka koje su po pravilu bile u rukama privatnika, u Beogradu je to najpre moralo da aminuje neko od državnih preduzeća (najčešće sportskih klubova). Dok je klub Laze Šećerovića bio „ekspozitura“ KK „Crvena zvezda“, „Cepelin“ je otvoren u okviru Sportskog centra „Tašmajdan”.

Tako su se visoki zvaničnici ovde našli po službenoj dužnosti. Bilo je osim njih i viđenijih gradskih faca, ali i anonimnih, znatiželjnih da isprate otvaranje prve prave diskoteke. Atmosfera je bila glamurozna i svečana: dok su se uvažene zvanice služile kavijarom sa Titovih poslužavnika, „Cepelin“ će poneti glas najpoznatije jugoslovenske diskoteke. Isto tako i najmodernije za ono vreme, jer se u prostor sa tri plesna podijuma uselilo i ozvučenje prve klase.

Stajling je u „Cepelinu“ u potpunosti preslikavao enterijer poznatog londonskog disko-kluba. Pored luksuznih separea i fotelja od pliša, pod je bio presvučen crnom, veštačkom kožom. Beograđani su od 1971. zaplesali ispred 20 ogledala i ispod hiljadu sijalica u boji, čime se ponovo razbukto noćni život Beograda.

Diskać u kome su plesali „ozbiljni“ momci i devojke

Dok je parirao svetskim podijumima za igru, u „Cepelinu“ se, poput tada popularnih diskaća, osećala drugačija atmosfera. Sa tamnim zidovima i podovima, u ove mračne budžake se uselio i psihodelični „vajb“ šarenih lampica i stroboskopa. Uz rok i disko ritmove koji su dominirali radio stanicama i svetskim top listama, atmosfera je postajala prilično vesela i „znojava“.

Plesače je već bilo malo teže razaznati – a moglo je u „Cepelinu“ da ih stane i do 800. Osim što bi ih progutali tamni zidovi, šareni svetleći „kružići“ nisu mogli sasvim da im osvetle razdragana lica. Nazirale bi se samo upaljene cigarete i oblaci dima zbog kojih bi izgledali još nerazaznatljiviji.

Znalo se od početka i za koje posetioce je kada bilo prikladno da izađu u disko. Od naraštaja zaljuljanih novim rokenrol zvukom bilo je i starijih i mlađih. U „Cepelinu“ se retko viđalo onih preko 30-i-kusur godina, ali najviše je bilo mlađe čeljadi tinejdžerskog (pa i mlađeg) uzrasta. Najmlađi su imali jedva 13 ili 14 godina: želeli su da izlaze na „ozbiljna“ mesta, gde su išli stariji i ozbiljniji momci i devojke.

Omiljeno mesto mladih...

Kako se „Cepelin“ otvarao već u popodnevnim časovima, najmlađi Beograđani su navraćali posle 16h. Matine je trajao do 19.15h, a ako je ostajalo džeparca, nakon toga bi se odlazilo u bioskop ili na kolače. Lokali su se tada zatvarali u vreme kada se danas otvaraju, pa su i deca uglavnom bila kod kuće u pristojno doba.

Zbog toga je provod tih godina izgledao malo drugačije – roditelji nisu mnogo brinuli kada im klinci izađu u grad, jer za to nisu ni imali razloga. Nije se toliko strahovalo i izigravalo detektiva, a ni mlađarija nije odlazila u diskoteke zbog čašica alkohola ili da izazove kavgu, već na zabavu, upoznavanje, ples i muziku.

Za to su „Cepelinu“ na raspolaganju imali tri podijuma. Najmanji među njima je bio rezervisan za spretnije plesače i na njemu je moglo da se zanjiše njih tridesetak. Alkoholna pića nisu se ni mogla poručiti dok je trajao matine, a sem toga, za ulazak u disko su se morale imati propusnice. Doduše, devojkama često nisu ni bile potrebne, što je pre bilo u svrhu marketinga nego povlastice, kako bi u „Cepelin“ dolazilo što više ženske čeljadi.

Što se starijih po godinama tiče, tu je već u svakom smislu bilo življeg provoda. Pravi poduhvat odlaska u „pravu“ diskoteku (a takvom se početkom ’70-tih smatrao upravo „Cepelin“) bio je rezervisan za one punoletne. Među njima je bilo i „dobrih“ i „opasnih“ momaka i devojaka, a na večernje igranke su stizali u 20.30h.

...I onih malo starijih

Žurka za „matorce“ – tačnije, odrasliju omladinu – imala je i sveprisutni nadzor. O redu i miru u diskaću je brinuo jedan mišićavi momak koga su svi znali po nadimku Umpah-Pah. Tako su mu tepali zbog junaka stripa koji se pojavio petnaestak godina ranije, a ovaj telohranitelj (u to vreme su ih zvali izbacivačima) postao je nešto poput maskote „Cepelina“.

Kod nekih je izazivao divljenje, drugi su od njega pomalo zazirali: pošto je ovo bio najpopularniji disko u gradu, mišićavi, tetovirani momak imao je dužnost da rastavlja opake gradske momke ako bi se zakačili pesnicama. Mada je većina htela da se sprijatelji sa Umpah-Pahom, takvu privilegiju su imali samo retki momci i devojke. Zbog toga bi se osećali i pomalo povlašćeno: niko se nije usuđivao da im se zameri, iako bi ženska čeljad zbog toga ponekad imala problem – ne bi im prilazili ni momci u koje su se zagledale malo više nego drugarski.

Još jedna popularna faca u diskoteci bio je i momak koji je vrteo hitove. Svi su znali disk-džokeja Mister Čupka, koji se kasnijih godina odselio u drugi prestonički klub. Od muzike je, pak, bilo za svakoga ponešto. Ređali su se po „smenama“ nešto jači zvuci hevi-metala, psihodelični hitovi Flojda, a kasnije i hitovi disko sastava kao što je Boney M.

Po pravilu, večernje igranke su trajale do iza ponoći. Tada je već i provod postajao glasniji i življi, zbog čega je jednom delu Beograđana „Cepelin“ postao trn u oku.