Izuzetno retko omiljen među Beograđanima, Zeleni Venac je desetinama godina u nazad bio jednako važan, ali po svojoj nameni sasvim drugačiji.

Na mestu koje danas prepoznajemo po zvuku motora, gomili sveta sa kojim se sudaramo dok žurimo na svoj autobus, mirisu brze hrane i izduvnih gasova automobila nekada je preovladavala voda. Kada kažemo nekada, mislimo na XIX vek, na jedva osvetljen grad, petnaestak hiljada stanovnika i tek ponegde popločane, odnosno kaldrmisane ulice. Sa druge strane, građani ovog Beograda po zemljanim, neretko blatnjavim puteljcima koračaju ili u narodnoj nošnji, ili u cipelama, odelima, šeširima i prigodnim kostimima nalik na parižanske, kada je lepši pol u pitanju.

Foto: Wikipedia / Jablanov

Omiljeno izletište kneginje Ljubice

Omanje jezero na mestu Zelenog venca pravila je voda koja se sa Terazija slivala pored i iza današnjeg hotela Moskva, da bi jedan deo sliva odlazio još niže, do Savamale. Zanimljivo je da se na mestu današnjeg Pozorišta na Terazijama nalazio izvor koji je snabdevao vodom, manje ili više željenom, čitavu padinu grada, do reke. Zašto je odlučeno da se baš tu izgradi pozorište, sa svim svojim katakombama i podzemnim prostorijama, ne znamo, ali je izgradnja bila skuplja i komplikovanija nego u slučaju da je temelj postavljen nekoliko metara dalje. No, vratimo se na Zelenjak. Njegova bara - mada je otmenije reći jezerce - bila je dovoljno velika da je za prelazak "preko puta" bio neophodan čamac. Ovo nije predstavljalo nepogodnost za Beograđane - naprotiv - od nje se razvilo pravo izletište, čamci su se množili a zatim oko jezera nicale kafane sa uređenim baštama gde su gospođe u haljinama, među njima i članovi vladajuće porodice, priređivale čajanke sa pogledom na mirnu vodu. Kultura čaja, koju volim da zamišljam nalik na čuvene impresionističke slike, mešala se sa prvim flašama piva uz meze, gde su gospoda pristizala kočijama (pre će biti volovskim kolima) i čamcima.

Slika: Stevan Todorović -  kneginja Ljubica sa sinom Milanom 

Prvu mehanu kraj jezera je otvorio izvesni Manojlo, čija je i bila kuća i prvi vrt koji je poslužio kao izletište, te se čitav kraj nazivao Manojlova bašta. Ako je verovati starim gradskim hronikama, deceniju kasnije podignuta je još jedna kafana, čiji je život potrajao dovoljno dugo da ovaj deo grada promeni ime i zadrži ga do naših dana. Nad vratima kafane je, navodno, bio okačen limeni venac ofarban u zeleno, dovoljno neobičan i prepoznatljiv da je postao uobičajeno mesto susreta (nešto kao "nađemo se kod konja!" ali o tome drugom prilikom). Ako ste se pitali kako je Zeleni venac dobio ime, sada znate.

Do sredine XIX veka kraj je postao dovoljno prestižan da su duž današnje Brankove ulice nicale kuće činovnika, ministara i, uslovno rečeno, gradske elite, te je ulica dobila svoj prvi zvanični naziv - Gospodska. Tamo gde se danas sudara sa Ulicom Kraljice Natalije, simbolično se nalazila Ministarska ulica, dok se na nju nastavljala Abadžijska, gde je bilo stecište abadžijskih radnji - krojača i sličnih zanatlija.

Pozorište umesto bare

U nekom trenutku gradski urbanisti odlučuju da je vreme da se bara isuši i da na njenom mestu niknu prigodniji objekti, kao što je prvo gradsko pozorište ili neka vrsta kulturnog centra. To se umalo dogodilo. Bara je isušena, a na mestu današnje pijace postavljani su, u više navrata, temlelji budućeg ponosa grada. Na čelo projekta je postavljen arhitekta po imenu Josef Kasan koji je sa entuzijazmom krenuo sa otelotvorenjem ove grandiozne zamisli. Varoš, međutim, još nije bila spremna za tako veliki korak. Zemljište je još bilo suviše meko, isušivanje jezera nestručno sprovedeno i prvi pokušaji pozorišta su propali u blato. Ruševine su ostale da stoje godinama, a pozorište je konačno dobilo svoju zgradu na Trgu republike.

I pored toga, bližio se novi vek, saobraćaj je rastao a Zeleni venac dobio ulogu koju ima danas, kao važna tranzitna zona. Upravo ovde je obeležena jedna od prvih stanica fijakera u gradu, odakle ste mogli da odkaskate prema Vračaru ili Dorćolu. Pokušajte da zamislite sebe na današnjoj stanici u Brankovoj ulici, nazad u danima kada njome nije prolazilo nijedno motorno vozilo. Kako je saobraćaj zvučao? Znali ste da vaš prevoz stiže po entualnoj škripi točkova i lupkanju konjskih potkovica po kaldrmi.

 Foto: Arhiv Narodne Biblioteke Srbije - Politika, 2. oktobar 1926. 

U prvim decenijama XX veka Zelenjak dobija još jednu namenu po kojoj je ostao poznat do danas. Ovde se održava prva skupština piljara Srbije, a nekoliko godina kasnije nastale i velika gradska pijaca, koja je danas nezvanično najstarija aktivna pijaca na Balkanu. Dokazi o postojanju neke vrste tržnice na ovom mestu, međutim, sežu mnogo dublje u prošlost. Postoje zapisi u kome se tursko i srpsko stanovništvo spori protiv gradske uprave, a u isto vreme i prodavci i preprodavci. Zbog stalnih žalbi i nesporazuma pijaca je morala da čeka 1926. godinu da bude zvanično otvorena, ali je zato preživela do danas kao jedna od najsnabdevenijih u gradu. Ova godina ostaje posebno zanimljiva u biografiji Zelenjaka jer se u isto vreme, pored već brojnih mehana, otvara i prva knjižara koju je otvorio izvesni Toma Jovanović i koja je ubrzo dobila i ulogu prve gradske biblioteke namenjenu čitavom narodu.