Znate li da je prvi "MekDonalds" u istočnoj Evropi otvoren upravo u Beogradu?

Beše to, sada čini se, davne 1988. godine u Deligradskoj ulici. Nepregledna svita Beograđa tada je, zakoračivši u prvi ovdašnji "Mek", još jednom dobila priliku zakoračiti i u (zapadni) svet.

Devedesetak godina pre toga, jedan Beograđanin imao je želju da bliži nam deo tog zapadnog sveta dovede i u srpsku prestonicu. Dimitrije T. Leko (Beograd, 1863 – Kragujevac 1914) veći deo svog života proveo je u Evropi. Arhitekturu je učio u Minhenu, Cirihu i Ahenu, i s kraja 19. veka u Beograd se vratio s namerom da prestoničkim ulicama udahne evropski stil.

Oštar u kritikama urbanog razvoja grada, Leko je ubrzo poneo etiketu "suviše provokativnog i revolucionarnog" kritičara. Jedan je od arhitekata koji su u ono vreme ukazivali na probleme uređenja obale Save i Terazijske terase, iako je, kao urbanista, upravo za uređenje Terazija i Malog Kalemegdana na otvorenim konkursima osvajao prve nagrade.

Nijedan od tih projekata, međutim, nikada nije ostvaren. Od onih koji jesu beše i kuća u koju Beograđani danas svraćaju na hamburger i porciju prženih krompirića "s nogu".

Prva beogradska Vučina kuća

Nekada pusti beogradski kraj, Slavija je bila deo grada u koji su među prvima počeli pristizati trgovci. Na ovom je mestu svoju porodicu želeo skućiti i trgovac Đorđe Vučo.

Urbanistički zadatak Vučo je poverio iz Evrope tek pristiglom arhitekti Dimitriju Leku. Leko je, pak, pod uticajem tada aktuelnih evropskih arhitektonskih trendova, dom Vučine porodice projektovao u neoklasicističkom maniru. Sagrađena godine 1893., jedna od najlepših kuća na Slaviji tek je mestimično ponela i primese renesansnih stilskih motiva.

Naknadno će Đorđe Vučo istog arhitektu angažovati za izgradnju još dve svoje rezidencije. Palata Atina na Terazijama (ujedno i najbolje Lekovo arhitektonsko ostvarenje) sagrađena je 1902. godine, a Vučina kuća na Savi – reprezentativna dvospratnica na Savskom vencu – sazidana je 1908. u Karađorđevoj 61. I mada sve tri danas nose status spomenika kulture, o prvoj Vučinoj kući tek će se mestimično pronaći relevantnih podataka.

Svi stanari Deligradske 2

U godinama kada je izgrađena, kuća porodice Vučo bila je među najvišim na Slaviji. Literatura se, ipak, njenom istorijom nije puno bavila: otuda o njoj i relativno oskudnih saznanja.

Štaviše, mnogo se više zna o pojedinim njenim stanarima. Jedan od Đorđevih sinova, iako po porodičnoj liniji usmeren na očevu delatnost, umesto trgovačkog je odabrao literarni poziv. U kući u Deligradskoj 2 odrastao je pisac i nadrealista Aleksandar Vučo, a po zapisima pojedinih izvora, tavanica njegove sobe bila je oslikana zvezdanim nebom.

Do 1912. godine, prva Vučina kuća postaje direktnim učesnikom ovdašnje fudbalske istorije. U njoj je tada osnovan Fudbalski klub "Slavija", istovremeno i jedan od najstarijih fudbalskih klubova u Srbiji. Od trgovaca i jednog pisca, preko kluba fudbalera, stiglo se naposletku i do stomatologa – čak, ovaj je stomatolog poneo zasluge osnivanja stomatološke prakse u našoj zemlji. Zato se danas, na istoj adresi gde Beograđani povremeno usput prezalogaje, nalazi posveta sa rečima:

"Ovde je živeo rodoljub profesor dr Atanasije Puljo, specijalista zubnog lekarstva, osnivač hirurgije lica i vilica, preteča Stomatološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu"

Iste reči potpisali su "zahvalni naraštaji", međutim, život velikana svetske medicine tragično je okončan upravo pred njegovim domom. Godine 1944., profesor nenadno gine pod točkovima sovjetskog vojnog kamiona. Zahvaljujući poznatom stanaru, kuća je među Beograđanima postala poznata i kao Puljina kuća.

Dan kada se u Vučinoj kući nastanio "Mek"

Ponovni iskorak ka svetu – i nešto dalji od susedne nam Evrope – događa se 24. marta 1988. Dugi redovi Beograđana, uz policiju koja je imala zadatak da reguliše ovaj metež, po prvi put su objavili dolazak američkog fast food giganta u nekadašnju Jugoslaviju.

Sa raspoznatljivim, žutim slovom "M", kuća u Deligradskoj 2 udomila je, konačno, i jednog od predvodnika svetskog kapitalizma. Već dve godine kasnije, restoran se mogao pohvaliti sa preko 2 miliona usluženih gostiju. No, tačno 20 godina pošto su prvi put poručili svoje pržene krompiriće, Beograđani su, čini se, ipak revidirali svoj stav prema kapitalizmu. Tokom uličnih nemira 2008., prestonički "MekDonalds" postao je direktna meta ovih preokrenutih stavova. Danas, međutim, tome nećete videti tragova – objekat je naknadno rekonstruisan, i danas se nalazi na listi nepokretnih kulturnih dobara grada Beograda.