Kada su se učenjaci dvadesetih godina prošlog veka najzad izborili za parče zemlje, koja je kasnije postala poznata kao Profesorska kolonija, nisu ni sanjali da će im biti potrebno gotovo tri decenije da “izboksuju” prvi park za svoja pokolenja.

Uzaludni vapaji žitelja Profesorske kolonije

Pitanje uređenja zapuštenog skvera i njegovog skromnog sportskog terena na uglu ulica Jaše Prodanovića, Čarlija Čaplina i Zdravka Čelara, tačno preko puta današnje srednje elektrotehničke škole “Rade Končar”, potezalo se bezbrojno puta od strane građana koji su nastanjivali popularne paviljone u Profesorskoj koloniji, što na zborovima birača, što na frontovskim konferencija. 

No, godinama unazad nadležne službe bi svaki put ćutke gledale na ove vapaje Palilulaca. Međutim, na poslednjem takvom sastanku početkom 1952. godine stanari susedstva do Hadžipopovca su digli glas, zahtevajući da se ovo pitanje jednom za svagda reši. U njihovim očima to se jedino moglo postići podizanjem parka. Šta više, ponudili su da sami obavljaju sve fizičke radove u trampu za donošenje planova o uređenju.

Zadatak za frontovce

Uprkos prethodnom oglušavanju, ovaj zahtev je nekim čudom dospeo na sto gradskih “glavešina”. Sa više instance prispela je “preporuka” tzv. frontovcima opštine Palilula da brže-bolje zavrnu rukave, zgrabe lopate i jutane džakove, te prionu se na posao i to sve u čast Šestog kongresa KPJ, koji se održavao početkom novembra iste godine. 

Frontovci su, inače, bili članovi Narodnog fronta Jugoslavije, ubedljivo najveće društveno-političke organizacije koja je ordinirala u ondašnjoj zemlji. Dogodine je ova grupacija na svom Četvrtom kongresu donela odluku o preimovanju u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije, koji delovao sve do raspada Saveza komunista Jugoslavije i uvođenja višepartijskog sistema, tj. 1990. godine, kada određene njegove republičke organizacije prerastaju u političke stranke, od kojih je svakako najpoznatija i najzvučnija Socijalistička partija Srbije, koja skupa sa Slobodanom Miloševićem “vladala” zemljom naredne decenije.

Združenim snagama sve se može

Kako bi se radovi što pre priveli kraju, u pomoć su pritekli vojnici JNA. Na raščišćavanju zapuštenog skvera i terena marljivo je radilo oko stotinu frontovaca i četiri stotine vojnika. Gotovo preko noći skver je bio “oslobođen” od nataloženog šuta i kamenja, a onda su se nadležni latili preuređivanja prostora. 

 

Do kraja godine “nikao” je park, sa sve klupama, stazicama, terenom i zelenom površinom, koji odmah potom postao stecište Beograđana svih doba. Nedugo zatim Profesorska kolonija je dobila još jedan park na mestu nekadašnjeg “Dunavskog trga”, tj. preciznije između Šestog i Osmog paviljona i bez dizanja ikakve dževe od strane žitelja ovaj kraja Beograda.