Kada potičete iz porodice imućnih trgovaca – pritom deleći s njom i bogatu trgovačku tradiciju – teško je ostati ispod radara. O vama će se manje-više znati sve: čime trgujete i šta je vaš biznis, da se baš kod vas može pazariti ono što kome treba, a znaće se, izvesno, i za vaš zavidan imetak.

Biće, između ostalog, poznato i gde ste se tačno skućili. Jer, porodični domovi onih od ugleda i uticaja neretko su ogledalo njihovih estetsko-klasnih stremljenja. Jedno od takvih zdanja već više od veka oslikava duh nekog mirnijeg Beograda: poput savršenog delića slagalice, Kuća Dimitrija Krsmanovića predstavlja integralni deo starog jezgra grada.

Ko su bili Krsmanovići?

Kada su s druge polovine 19. veka Turci napokon napustili Beograd, neki drugi su u prestonicu masovno počeli pristizati. Šansu da izgrade ili prošire svoj biznis videli su, pre svega, zanatlije i trgovci. Među njima, gospodin po imenu Hadži-Mića Krsmanović doplovio je svojom lađom iz bosanskog Brčka.

Uz hadži-Miću stigoše i trojica njegovih sinova – Nikola, Jovan i Rista Krsmanović, te zet Risto Paranos. Porodica se posvetila izvozu stoke, šljiva, pšenice i krzna divljači, a pre no što će se skućiti u Beogradu, Krsmanovićevi šljivici nicali su u okolini Valjeva i Šapca. Sušenje, sortiranje i izvoz u Evropu i Ameriku – uz vođenje velike radnje za koju su robu dobavljali iz Trsta – ubrzo su im doneli još veće bogatstvo. Do kraja 19. veka porodica postaje među najimućnijim u Beogradu, dok se najvećeg dela posla prihvatio Nikola Krsmanović.

Mada su većinom poslovali sa inostranstvom, Nikola je želeo da imetak uloži na domaćem terenu. Uvođenje stranog kapitala u Srbiju bilo je nešto čemu se izričito protivio, i po otvaranju beogradske Kreditne banke (prve koja je imala isključivo srpski kapital), firma Krsmanovića postaje jednim od najvećih njenih akcionara.

Stečeno bogatstvo, ipak, nisu zadržavali u svom džepu. Kad se u Srpsko-turskim sukobima nanovo zaratilo, Krsmanovići su o svom trošku snabdevali vojnike brašnom i pasuljem. U ratovima su i sami našli učešća, boreći se na srpskoj strani kao dobrovoljci i veliki rodoljubi.

Nakon Nikole Krsmanovića, trgovačku tradiciju nastavili su sinovi Ljubomir, Aleksa i Dimitrije. Kako su do tada u prestonici već odavno postali "domaći“, bilo je vreme i da se propisno skuće. A od tri rezidencije Krsmanovića koje danas čine prestoničko kulturno dobro, kuća Dimitrija Krsmanovića, sasvim izvesno, jedna je od najlepših.

Zdanje koje spaja lepote različitih stilova

Na samom izmaku 19. veka, u Beogradu se u arhitekturi dao zapaziti trend koji je munjevito osvajao grad. Zgrade i kuće su svojim izgledom i načinom gradnje veoma podsećale na one kakvih je bilo u Austriji i Nemačkoj. Ovdašnji arhitekta Milorad Ruvidić, po završetku visokog školovanja u Berlinu, bio je potaknut da evropske stilove ugradi i u nas.

Kuća uglednog trgovca Dimitrija stoga je među njegovim najzapaženijim ostvarenjima. Smešten na ugaonoj parceli u ulici Kneza Sime Markovića 2, ovaj porodični dom gotovo je arhetip onog što nazivamo akademskim stilom.

Stoga ćete, nađete li se pred njim, na trenutak pomisliti da ste na ulazu kakve univerzitetske biblioteke – ili, uopšte, zdanja znanog po svom kulturno-edukativnom značaju. Kitnjasti detalji nad prozorima drugog sprata asociraće vas na rezidencije baroknog tipa, i upravo se u tim vešto uklopljenim finesama oslikava estetika cele kuće. Suptilni dekorativni momenti sporadično naglašavaju njenu jednostavnu arhitektoniku, čineći dom Dimitrija Krsmanovića zdanjem jedinstvene lepote.

Takvom utisku doprineo je i odmereni balans među dekorom obogaćene centralne, i bočnih fasada manje-više nepretenciozne spoljašnjosti. Podignuta između 1898. i 1899. godine, Krsmanovićeva kuća svojim izgledom je upotpunila ambijent Kosančićevog venca. Saborna crkva, kao još jedan od bisera prestoničke arhitekture, nalazi se na raskršću iste ulice, a produžite li dalje Pariskom, začas stižete i do Beogradske tvrđave.

Sam Dimitrije Krsmanović, inače, u prestonici je imao više kuća. I mada su se sve isticale po svojoj lepoti, ona u ulici Kneza Sime Markovića jedina je sačuvana. Štaviše, rezidencija je nadživela firmu Krsmanović za, do sada, 107 leta: trgovačka imperija zvanično je prestala da postoji oktobra 1912. godine, nakon smrti Dimitrija Krsmanovića i njegovog oca Nikole.

Pitate li znalce iz oblasti istorije umetnosti, mahom će vam potvrditi da je ova kuća među najznačajnijim dometima devetnaestovekovne arhitekture Beograda. Istančani spoj različitih stilova (u arhitekturi poznat pod terminom eklekticizam), doneo joj je zasluženo mesto na listi prestoničkih spomenika kulture. Kao nepokretno kulturno dobro – pritom, značajno i po svojoj likovnoj vrednosti – kuća Dimitrija Krsmanovića pod okriljem je Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda.

I neki novi "stanari“ u međuvremenu su ovde pronašli svoj dom. Od 1955. godine, u zdanje je zvanično useljeno diplomatsko predstavništvo Republike Austrije. Predstavništvo se na ovoj adresi i danas nalazi, dok je dve decenije nakon toga kuća dodatno uglancana.

Restauracijom i konzervatorskim radovima, godine 1974. na njoj su sanirana vremenom nastala oštećenja. Kuća Dimitrija Krsmanovića potom je ponovo zasijala nekadašnjim sjajem, i  pored luksuzne palate njegovog brata Alekse – istovremeno i jedne od najpoznatijih prestoničkih kuća – ostaje trajni simbol lepote duha starog Beograda.