Kako god bilo, mladi Vasiljević uspeo je ovim mangupskim podvigom ugrabiti svojih 10 dana slave. Isto se, međutim, ne bi moglo reći za sve one planirane, započete i nikada završene neimarske projekte na lokaciji zvanoj Mitićeva rupa.

Grafika: "Vreme", 1937. - Tekst koji najavljuje izgradnju Mitićevog magazina na Slaviji

Poglavlje peto: Rupa koja je rađala malere i urbane legende

Priča o prokletstvu koje se ugnezdilo među ulicama Njegoševom, Beogradskom, Kralja Milana i kralja Milutina započinje neposredno pred Drugi svetski rat. Vlada Mitić, bogati trgovac, pazario je ovaj deo Slavije kako bi podigao do tad najmoderniji tržni centar. Tako bi se, neposredno pored kafane „Rudničanin“, našao magazin koji je trebalo postati ponosom Beograda i čitavog Balkana.

Temelji su iskopani, izgradnja je započeta – a onda se na Beograd sručila hrpa bombi. Na jednu nesreću ubrzo se nadovezuje druga: komunistička vlast rešila je da gospodinu Mitiću oduzme svu imovinu, uključujući i tek iskopanu rupu sa postavljenim temeljem. Pompezno najavljivani šoping mol tako ostaje tek nedosanjani beogradski san, ponevši nakon toga i danas dobro poznati naziv.

A onda su, iz iste te rupe, počele kuljati svakojake priče. Neki su u njenim dubinama kopali po rudnicima zlata, dok su drugi pronalazili tajne partizanske prolaze. U međuvremenu rupa dobija i novi, nezvanični naziv: prozvaše je ukletom, jer od svršetka Drugog rata pa sve do 1980. godine, na njoj biva započeto – ali nikada i završeno – ukupno 26 različitih graditeljskih projekata.

Legende neproverene istinitosti opstale su i nakon što je rupa početkom ’80-tih godina zatrpana zarad izgradnje parka bez drveća. „Golišavi“ park tada postaje dom jednom peščanom satu, koji je tačno vreme na Slaviji pokazivao do početka devedesetih.

Peščanik je, međutim, demoliran 1992. godine. Ukleto mesto potom dobija i novog vlasnika, kada plac na ovoj lokaciji kupuje gđa Dafina Milanović.

Foto: Pavle Kaplanec - Mitićeva rupa danas je park sa dečijim igralištem

Postavljanjem temeljca za Dafiment banku i rupa je ponovo aktivirana. Gđa Milanović je tom prilikom, radi dobre sreće, u nju ubacila sumu od 1500 nemačkih maraka. Kako je banka, međutim, propala i pre no što je izgrađena, Mitićeva je rupa nanovo opravdala svoj nezvanični naziv. Zapravo, jedino što je (pored peščanika) na njoj duže opstalo beše gradska deponija koja je „nasledila“ piramidalnu banku.

I uprkos nebrojenim pokušajima skidanja prokletstva, Mitićeva rupa ostaje tek mestom koje Beograđani pamte po uzastopnim malerima. Njena nesvakidašnja sudbina pak, ostala je da zatvori ovaj kružni tok, čineći i poslednju kockicu u šarenom mozaiku Slavije. Tako se jedna šačica urbanih legendi našla među svim onim naizgled nasumičnim motivima s početka priče: od nekadašnjeg heroja radničke klase, gostionice koja danas prima putnike namernike, Čičice i poršea, Škotlanđanina i divljih ptica, pa do kafana, revolucija i svetlećih fontana.

I svi su se uspeli smestiti u okolinu jednog jedinog prestoničkog trga.

U međuvremenu se i gospodin Tucović vratitio na svoju centralnu poziciju, te nas nanovo posmatrati dok se, razonođeni svetlima i muzikom, obrćemo po ko zna koji krug na ovom živopisnom saobraćajnom ringišpilu.