Kada ste zauzeti roditelj, pa još u prestonici užurbanoj poput Beograda, poneke usputne stavke katkad umeju pojesti poprilično vremena. Za većinu je šoferisanje do vrtića i isporučivanje mališana vaspitačici nešto što se podrazumeva. Međutim, tako nešto ume biti nezgodno u nedostatku četvorotočkaša, ili kada u relativnoj blizini (i daljini) – nema vrtića.

Koliko bi zauzetim roditeljima tada značilo da im se obdanište nacrta pred kućom?

Upravo su takav vrtić upamtili klinci i roditelji u čijim se ulicama nacrtavao pre 10, 20 i 30 godina. Spram regularnih obdaništa sa regularnim zidovima i krovom, ovo je bila tek jedna prostorija od lima. I još sa četiri točka, na kojima su krstarili predškolci i vaspitačice.

A iznutra – sve kao u pravom vrtiću. Ili, skoro sve: igračke i maleni stolovi i stolice, na limenim zidovima mala umetnička dela koja su nacrtali mališani, a pored njih na prozorima raznobojne zavese. I u tom minijaturnom šarenilu – graja razdragane dece i puno pesme i igre.

Bilo je, ipak, da ponešto i nedostaje. Teško su se na četiri točka mogli instalirati krevetići za popodnevnu dremku, a kotrljajuća prostorija nije sasvim podržavala infrastrukturu za toalet ili klima uređaj. Za klince koji su pohađali ovaj specijalni dnevni boravak to je i najmanje bilo važno. Dolazili su jedni zbog drugih, zbog igre sa drugarima koja im je posebno nedostajala.

Sve što jedan običan vrtić nije

Prvi put se ova družina zakotrljala još davne 1978. godine. Za mališane iz sela u okolini Obrenovca, druženje je izgledalo ponešto drugačije u odnosu na njihove beogradske vršnjake. Tačnije, gotovo da ga nije ni bilo.

Nije bilo ni vrtića, jer Urovci, Mladost i Krtinska behu pomalo odsečeni od sveta – sve dok se nije zakotrljala najpre ideja, a potom i limeni vrtić za koga je angažovan jedan zeleni autobus.

Umesto saobraćajne trase i broja, na njemu je ispisano – „Poletarac“. „Poletarac“, doduše, nije imao ni ručak, ni užinu, ni popodnevnu dremku ni dvorište, ali su klinci u njemu pronašli nešto još vrednje: nove drugare, koje možda ne bi ni upoznali da im ne beše kotrljajućeg obdaništa.

Ubrzo se „Poletarac“ upisao i u obrenovačku tradiciju. Tradicija se potom prenela dalje, i to na potezu od Sremčice, Prnjavora, Pinosave, Belog Potoka do Ripnja. Ovde je, pak, krstario drugi vrtić na četiri točka, istog naziva a žute boje. Ono što bi danas zaličilo na dečju hipi družinu, nastavilo se kotrljati narednih 30-ak godina.

Jedina šansa za druženje i igru

Pored neobičnog prizora na prigradskim drumovima, oba „Poletarca“ su za mališane imala važnu ulogu. Ne samo da su dobili priliku da se druže, već su i roditelji znali da su im deca u sigurnim rukama. Prvi put su od vaspitačice saznavali razne poučne stvari, te im je putujuće zabavište bio poput pripreme za školu. Dok je deci vreme prolazilo u pevanju, igranju ili crtanju, i vaspitačice su imale veoma odgovoran zadatak.

Kako nije bio sasim običan vrtić, „Poletarac“ je imao sopstveni režim rada. Mališani su u njemu provodili oko tri sata dnevno, a s početka ih je, pre tridesetak godina, u grupi bilo i više od 20.

Otuda su vaspitačice radile i subotom kako bi se pobrinule za svu decu. Godine 1990., „Poletarci“ su se uselili u nove, Ikarusove autobuse. Na Sajmu automobila su tada dočekani kao atrakcija, da bi potom u svemu zaličili na autobuse koji su krstarili beogradskim ulicama – osim po trasi i godištu svojih putnika. Smena im je počinjala oko 7 sati ujutru, kada su polazili put prigradskih sela.

A dok se svi ne nađu na broju, klinci su imali prilike i nakratko da prokrstare drumovima. Kada bi pred kućama autobus prepoznatljivo zatrubeo, to beše znak da se vrtić dokotrljao po njih. Sve dok ih ponovo ne bi ispostavio kućama, prepodnevni časovi su sve do podneva bili ispunjeni igrom.

U isto vreme, „Poletarac“ je na videlo izneo i poneku falinku. Iako je malim putnicima ovaj karavan nesumnjivo prirastao za srce, to i dalje nije menjalo činjenicu da u prigradskim naseljima tih godina još nije bilo (pravih) vrtića.

Predškolska atrakcija na četiri točka

Kolika god da su atrakcija postalli žuti i zeleni „Poletarac“, ovo je, pak, bilo i jedino rešenje da se deci iz okoline Obrenovca i sela podno Avale pruži bilo kakva mogućnost za druženje i učenje. Žuto autobusko obdanište inače je pripadalo Predškolskoj ustanovi „Čika Jova Zmaj“ na Voždovcu. Za razliku od zelenog, okupljalo je mališane samo dva puta nedeljno.

Oba „Poletarca“ imala su i poduži radni staž – zeleni, obrenovački, do 2014. godine, dok je žuti, voždovački, penzionisan nešto ranije. Mališani – a i oni odrasliji – umeli su govoriti da ovo nije običan autobus, kao što ni za vaspitačice nije bio običan vrtić.

Pre svega, valjalo je brinuti brigu o higijeni, što nije bilo lako kada se vrtić useli u autobus. Isto je važilo i za klince: „sortirani“ u 5 grupa, svi su bili iz različitih naselja. Ipak, mališani behu briga za poželeti svakome – zabavište na točkovima za njih je bio doživljaj, a svoje vaspitačice su slušali i poštovali. Roditelji, pak, nisu ni pomišljali na to da deca izostanu sa putovanja. Pored vaspitačice se radovalo i vozačima, koji su takođe uživali u svojoj šoferskoj ulozi.

Radni staž vredan pamćenja

Osim novih drugara koje su upoznali na točkovima, generacije mališana upamtile su klackanje po krivudavom drumu, čaj i marmeladu, limeno zabavište u boji i vaspitače i vozače koji su ih ispratili u prvi razred. Kao što nisu mogli zamisliti drugačiji vrtić, tako su, kada su i oni poodrasli, rado pozdravljali svoje nekadašnje zabavište na točkovima.

Kao što su ga nekada dočekivali sa osmesima i ushićenjem, to se ni docnije nije mnogo promenilo. Jedino bi sada, susretnu li ih na drumu, oni sami u znak pozdrava zatrubili iz svojih četvorotočkaša. Neki su i nastavili tradiciju: u istom „Poletarcu“ su godinama kasnije krstarili i njihovi mališani.

Što se nekih novih klinaca tiče, voždovačka Predškolska ustanova pokušala je da uz pomoć donatora pribavi sredstva ne bi li Ikarusov žuti autobus dobio naslednika. Kako dobrovoljaca nije bilo dovoljno, tako je žuti „Poletarac“ morao nastaviti radni staž. Dok je načinjao treću deceniju, Sekretarijat za dečju zaštitu založio se za to da predškolci dobiju svoje grupe pri „običnim“ školama. Ideja beše da se putujuće zabavište ukine, ali se naposletku ni to nije sasvim dogodilo.

U međuvremenu, „Poletarac“ beše i poslednji drumski vrtić za decu iz okoline Beograda. Sela podno Avale kasnije su dobila prave vrtiće, te je žuti autobus, završivši radni staž nadomak Pančevačkog mosta, nastavio životni vek kao pokretna kuća. Njegov zeleni „par“ je 2014. godine zauvek zaustavio točkove, a svoje penzionerske dane provodi u jednom dvorištu u Obrenovcu.