Iza preko 8000 plavih tabli sa oznakama beogradskih ulica nalazi se gotovo isto toliko neispričanih priča o tome kako su i zašto dobile baš to ime. Neki nazivi su očigledni, neki se naziru, a neki imaju više tumačenja. Dodajmo na to i varljivost ljudskog sećanja i običaj naših starih da ne zapisuju čak i važne stvari, posebno one koje bi nam sa vremenske distance od vek i nešto pomogle da dešifrujemo sve (ili bar one veće) tajne Beograda.

I tako dođosmo i do ove priče o Porečkoj ulici koja, na prvi pogled logično, nosi ime po istarskom gradiću. Ili možda ipak ne? 

Sve je počelo na Dorćolu

Danas uspavani Dorćol nekada je odzvanjao od dozivanja trgovaca i kalfi, a pod limenim krovom bazara trgovalo se svime od bezvrednih sitnica do orijentalnih začina i lepih evropskih tkanina. Imena Jevrejske i Dubrovačke ulice, koje i dalje čine kičmu ovog dela grada, govore i o ljudima koji su tu nekada živeli još od vremena despota Stefana Lazarevića. A pošto ništa nije večno, pa i skučeni orijentalni Beograd, tako je sredinom XIX prestonica Srbije počela da se preliva i preko linije Laudonovog  šanca. Nove ulice, ali i ona stare, bezimene, tek nešto uređeniji sokaci, dobiće nazive po junacima i događajima koji su izgrađivali srpski slobodarski duh. I ne samo to, već su u spisak uvrštene i oblasti, gradovi i nahije na kojima je naš narod živeo, što slobodan, što i dalje pod turskom i austrougarskom vladavinom.

Takav je slučaj bio i sa Porečkom ulicom, krivudavom, gotovo na lakat, ulicom koja se protezala od Bačke do Mitrovačke i Rajićevog venca, a ovo ime je dobila u velikom imenovanju ulica 1872. godine. Verovatno ste zbunjeni ovim nazivima, pošto se danas ne nalaze na mapi Beograda, bar ne na donjem Dorćolu. Bračka ulica portezala se između današnjih Cara Uroša i Dubrovačke, a Mitrovačka donjim delom Kapetan Mišine. Od Rajićevog venca, ideje koja baš i nije zaživela, ostao je samo naziv istoimene kafana koja se nalazila u potonjoj ulici. Misteriozna Porečka je ništa drugo do ulica Visokog Stevana. Da je tako, govori nam proglas iz 1891. godine, kojim je uprava Grada Beograda imenovala 213 ulica. Izgleda, pak, da se stari naziv koristio sve do 1896. godine. 

Upravo u nazivima okolnih ulica, ali i u nazivu Kapetan Mišine ulice nalazimo i detalj koji nam može pomoći u odgonetanju o kom se Poreču radi. Jer, i sam Miša Anastasijević, trgovac, dobrotvor, otac srpske kneginje, tast vladara Srbije u pokušaju, je bio poznat kao „Rotšild iz Poreča“.

Grafika: gallica.fr / Plan Beograda iz 1878, Stevan Zarić

Poreč, pa još u Srbiji

A taj Kapetan Mišin Poreč nije ništa drugo do današnji Donji Milanovac, gradić čija istorija grabi jedanaest milenijuma u prošlost, u vreme kada se se prastanovnici Evrope naselili na obalama moćnog Dunava. Oko ušća Porečke reke, desne pritoke Dunava, i adama koje su nastajale u blizini, narednih vekova smenjivaće se narodi i kulture, sve do naseljavanja Srba koji formirati ribarsko selo i dati mu naziv Banja. Kako to već ide u našoj istoriji, Turci razaraju selo u 17. veku, a stanovnici beže na obližnje ostrvo gde na temeljima rimskog kastruma formiraju novo naselje i nazivaju ga Poreč po ostrvu. Ovaj naziv nosiće i početkom XIX veka kada je pripojen čuvenoj Adi Kale, koja je bila ekonomski i trgovački centar dunava od antičkih vremena do početka XX veka. Tu je 1806. godine vojvoda Milenko uhvatio i, prema nekim navodima, pogubio četvoricu dahija koji su Beogradski pašaluk držali u zlokobnom stisku. Kasnije je Milenko za svoje zasluge dobio i titulu zapovednika varoši.

Posle sloma ustanka, Poreč postaje stecište ustanika, a njihovo prisustvo tolerisale su i osmanske vlasti. Toliki su moć i značaj bili Porečke nahije koja se formirala u slivu istoimenog grada i reke.

Deceniju i po kasnije, posle još jednog ustanka i primirja, Poreč još jednom menja mesto, ali i ime. Zbog čestih poplava kojima je bila izložena, knez Miloš naređuje da se varoš izmesti nekih osam kilometara nizvodno, te ime dobija po njegovom starijem sinu - Milanovac. Na mesto zapovednika grada dolazi još jedna važna istorijska ličnost, porečki vojvoda Stefan Stefanović Tenka. Tenka je bio svestrana sličnost, neobično obrazovan za to vreme, a kako i ne bi kada se nalazio na čelu jednog moćnog trgovačkog čvorišta u kome su se ukrštali putevi istoka i zapada. Postaće i ministar fonansija, član Državnog saveta, a iako zagriženi obrenovićevac, čak i državni savetnik za vreme kneza Aleksandra Karađorđevića. Protiv ovog kneza, a u korist onog prethodnog, čak i kuje takozvanu Tenkinu zaveru zbog koje je završio na doživotnoj robiji. Bar do smene domastija.

Ali, vratimo se na Poreč(e). Onaj ostrvski polako će tokom XIX veka gubiti značaj, a Milanovac 1859. godine, kada je podno Rudnika osnovana istoimena varoš, dobija prefiks Donji. Naziv Porečka nahija, a kasnije i Porečki srez ostaće u upotrebbi sve do Drugog svetskog rata, kada se polako gubi iz spisa, ali i sećanja ljudi.

Grafika: Digitalna NBRS / Plan Beograda na mapi iz tridesetih godina XX veka

Povratak na beogradske ulice

Kako je Beograd bujao na prelazu vekova, a posebno posle Prvog svetskog rata, tako se ukazala potreba za nazivima novostvorenih ulica. Deo dunavske obale između Dorćola i Palilule, koji je ime dobio po mističnim vilama koje su u virove navodile nesrećne alase, postaje nova industrijska četvrt. Značajni momenat biće izgradanja Beogradske klanice 1895. godine, jedne od najmodernijih zgrada te vrste u Evropi. 

Na mapama iz tog vremena vidi se upravo taj ekonomski, ali i urbanistički progres. U početku usamljena, daleko izvan grada, Klanica (danas Beogradska industrija mesa), vremenom oko sebe plete splet ulica. Bezimene ulice počev od 1896. godine dobijaju imena kneza Milete (današnji Bulevar despota Stefana), Radenička (sada Poenkareova), Klanička (Vatroslava Lisinskog). Niču i poprečne ulice, kao što su Vojvode Dobrnjca, Šajkašaka, te dve neimenovane ulice.

Takvo je stanje na mapi iz 1922. godine, ali na onoj iz 1929. godine nedvosmisleno stoje nazivi Reonska (danas donji deo Cvijićeva) i Porečka (danas isto, Porečka). Tačan datum ovog imenovanja navodi Danilo Radojević u svojoj knjizi "Beograd i njegove ulice" iz 1966. godine, u kome nedvosmisleno navodi datum imenovanja - 1925. godina. Ono što, nažalost, nije navedeno da li su zakonodavci misilili na istarski ili dunavski Poreč, ali samo okruženje ulica nazvanih po ustanicima i Šajkaškoj oblasti, koja je zauzimala jugoistočne delove Bačke (setimo se da se prvobitna Porečkaa ukrštala sa Bačkom), ukazuje na to na koji su Poreč mislili. 

Iako su okolne ulice menjale ime u skladu sa ideološkim potrebama (Kneza Pavla, Kneginje Olge, Đure Đakovića, 29. novembra, itd), da li zbog svoje dvoznačnosti naziva ili nečeg drugog, te ova ulica od sredine dvadesetih prethodnog veka do danas nije menjala ime.