Sportska hala Pinki je postala jedna od zaštitnih građevina Zemuna. Sakrivena između Zemunske gimnazije, Poljoprivrednog fakulteta i Doma vazduhoplovstva, u njoj su stasavali mnogi veliki sportisti, muzičari, umetnici, a klinci postajali ljudi. 

U slavu oslobođenja Zemuna

Sedamdesetih godina 20. veka Skupština opštine Zemun odlučila je da svojim građanima izgradi sportski objekat u kojem će moći da treniraju svoje telo, ali i da obraduju duh dobrim koncertima, izložbama i drugim kulturno-umetničkim programom. Tako je dogovoreno da, na temeljima Doma kulture, biblioteke i fiskulturne škole koji su se tu nalazili, bude podignut Dom sportova, omladine i pionira "Pinki".

Ideja je bila da ovaj centar može da "zadovolji potrebe za kulturom, obrazovanjem i fizičkom kulturom", kako se navodi u njegovom osnivačkom aktu.

I, zaista, 21.oktobra 1974. godine, povodom obeležavanja oslobođenja Zemuna od nacističke okupacije, kulturno-sportski centar počeo je sa radom.

Naziv je dobio po Bošku Palkovljeviću Pinkiju – borcu protiv Nacista i jednom od prvih junaka koji su u SFRJ odlikovani Ordenom narodnog heroja.

Odmah po otvaranju "Pinki" je građanima Zemuna ponudio kvalitetan sportski i kulturni program. U njemu su se održavale pionirske i omladinske tribine, a mališani su rasli uz manifestacije kao što su "Susret sa bukvarom", "Raspevano proleće"...

Za vreme prolećnog maskembala raštrkani po ulicama jurili bi mališani žureći ka Pinkiju preobučeni u mace, kuce, zeke, policajce, vatrogasce…

Likovna umetnost bila je veoma negovana u ovom centru te se svake godine održavalo čak 15 izložbi – mladih umetnika, zemunskih profesora, učenika… Izlagale su velike slikarske legende iz Zemuna, ali iz svih delova SFRJ.

U "Pinkiju" se organizovao i Otvoreni oktobarski salon koji je okupljao najavangardnije umetnike iz regiona, što je bilo veoma napredno za ondašnje vreme i način života.

Za nekoga sve, za svakog ponešto

Od otvaranja, pa sve do danas, ovaj sportski gorostas ugostio je nebrojeno mnogo utakmica (u velikoj hali ima 2.300 mesta za sedenje).

Svi zemunski sportisti, veliki i mali, poznati i oni koji će se tek izboriti u ovom svetu, makar jednu utakmicu odigrali su u svom Pinkiju. Neretko i profesionalci tu treniraju, danas kao i nekada.

Tako su u njemu neki od danas velikih košarkaša zakucali svoju prvu loptu. I dok su krišom posmatrali da li ih sa tribina gledaju devojčice, nisu ni slutili da će baš Pinki biti odskočna daska koja će ih vinuti u nebesa.

Tu je trenirao i igrao Nebojša Zorkić, bivši Jugoslavenski košarkaški olimpijac. I mlađa generacija je opravdala legat koji su im ostavili stariji te je i Novica Veličković svoju košarkašku loptu vodio baš u Pinkiju.

Danas profesionalci i amateri ovde dolaze da treniraju košarku, moderan ples, džudo, plivanje, vaterpolo i mnoge druge sportove.

Peđolino nam je otkrivao svet oko nas

Oni koji su imali sreću da osamdesetih godina prošlog milenijuma u Zemunu stasavaju za prve školske dane, u Pinkiju su mogli da idu u predškolsko koje je vodio ni manje ni više nego čuveni Peđolino – jedan od najvećih prijatelja dece u tadašnjoj SFRJ.

U lepo uređenoj prostoriji, koja je danas vrtićki prostor, ovaj veliki dečiji prijatelj pripremao je klince i klinceze za najvažniju životnu ulogu – susret sa životom i stasavanje u dobre ljude. Svakodnevno je sa mališanima pevao, igrao, smišljao nove načine da ovi mali ljudi shvate da je svet čarobno mesto i da ih nauči kako da uvek budu radoznali i prepoznaju magiju života.

Povremeno bi došao i neki "odrasli" gost da podeli zanimljivosti posla kojim se bavi, ili da sa decom osmisli neku novu priču, a kad kad bi i po koji vičan roditelj zasvirao na crnom klaviru koji se i danas nalazi na istom mestu. I još uvek je naštimovan.

Oni koji su imali prilike da budu u predškolskoj grupi veselog Peđolina sećaju se njegovog nasmejanog lica, dobrog provoda, palačinki sa džemom za užinu, ali i prvih ljubavi kada smo crvenim flomasterom crtali srca na papirićima i krišom ih stavljali simpatiji u rančić.

Gde se kriju zemunske balerine

U vrtiću u kojem je dragi Peđolino nekada davno pripremao predškolce za polazak u njihove akademske pustolovine, zidovi su prekriveni ogledalima. Ispred njih pričvršćeni su horizontalni drveni štapovi ofarbani u belo. Pomalo izlizani, od pridržavanja, od truda, od želje. Na njima vredno vežbaju velike i male balerine.

Ovde devojčice, kosa uvezanih u punđice, čine svoje prve plesne korake. Čučni, ustani, ručice iznad glave… Neke od njih otisnuće se jednog dana u profesionalne vode i svoj mali roze tutu zameniti kostimom belog labuda. Ali, svaki put pre nego što izađu na neku od velikih svetskih pozornica setiće se ove malene sale u Pinkiju u kojoj je sve počelo.

U kasnijim večernjim časovima, nekoliko puta nedeljno, na mali ulaz užurbano ulaze žene u helankama i sa visoko podignutim grejačima za noge. U rukama stiskaju torbu ili ranac koji krije njihovo najveće blago, njihov san. Penju se na sprat, ulaze na vrata vrtića i u malenoj svlačionici oblače svoje baletske patike. Vezuju kosu i staju ispred ogledala. Dvadesetak balerina amatera sve svoje dnevne brige ostavile su na ulazu. Sada vredno vežbaju svoj veliki i mali plie, batman, skokove, šanžmane, mali i veliki adađo.

One su uspele su da ostvare svoj detinji san – da postanu balerine. Ponekad je teško, krive gravitaciono polje što ovaj put ne mogu da skoče više ili, pak, podlu baletanku koja ih je, kao fol, nažuljala. A onda, kada stanu na svoje špice, kako zovu čuvene baletske špic patike, one se penju na prste i za jedno kratko vreme postaju prva postava čuvenog "Labudovog jezera". I sve su primabalerine. Makar na tih sat i nešto. 

U Pinkiju gruva rock n’ roll

Kada je 31. decembra 1991. godine u zgradi Pinkija otvoren klub Fest, Zemun je dobio kultno mesto u kojem će se izvoditi najbolji rok u gradu (a i šire). Na bini ovog kluba svirale su legende srpske muzičke scene kao što je E-play, Ritam nereda, Artan lili, Eyesburn, Bane Gluvakov. Međutim, ni tribute bendovi nikada nisu bili zapostavljeni, pa je Zemun redovno slušao i naš Depeche Mode.

Gotovo da ne postoji ljubitelj dobrog zvuka koji bilo tokom svog odrastanja, bilo kasnije kad se ljubav prema dobroj muzici iskristalisala, nije prošao kroz ovo kultno mesto.

U Festu su danas dobrodošli i muzičari koji ne pripadaju rok sceni, ali se svojim kvalitetnom izdižu od ostalih. Tako je ovaj klub ugostio i kamerni orkestar Muzikon, a Orthodox celts trebalo bi da prvi put ugoste u septembru 2020. godine.

Muzika u Pinkiju nije bila ograničena samo na Fest. U velikoj sali ovog gorostasa održala su se četiri koncerta Bijelog Dugmeta, jedan 1975. i  tri novogodišnja – 31. decembra 1981. godine i 1. i 2. januara 1982.

Pinki je uvek prepoznavao kvalitetne umetnike, te je davne 1979. godine ugostio i čuvenog virtuoza na gitari – Paka de Lusiju.

Danas Pinki nije tako uglancan kao nekada. Stolice u velikoj sali su pohabane i neretko polomljene, ali on je i dalje žila kucavica sporta u Zemunu. Svi se nadaju da će se uskoro steći uslovi da se ova ustanova obuče u novo ruho i ponovo bude Zemuncima na ponos, a sportistima na radost.