Kada je Jovan Kujundžić 1841. godine, na uglu Hilandarske i Svetogorske, podigao čuvenu kafanu "Kod dva bela goluba" verovatno nije ni slutio da će se, vek kasnije, na ovom mestu uzdići Zanatski dom koji će postati prestižni hotel, a zatim i hram radijskih talasa.

Priča o Zanatskom domu počinje 1911. godine kada je Udruženje zanatlija pokrenulo Fond Zanatskog doma i godinu dana kasnije kupilo plac gde se nalazila kafana.

Rat odložio radove

Na put izgradnji Zanatskog doma, koji bi objedinio sve zanatske ustanove onog vremena, nažalost, isprečile su se dve stvari. Prva, koju su ondašnje beogradske zanatlije nekako uspele da reše, bio je novac potreban za radove. Zapravo, 1914. Udruženje je uspelo da sakupi dovoljno sredstava za početak radova. Srušena je stara kafana i udaren je temelj budućeg velelepnog zdanja, a sve po projektu Danila Vladisavljevića.

Međutim, drugi problem bio je van njihove moći - Veliki rat se nadvio nad Evropom. Svi radovi behu obustavljeni i ostavljeni da čekaju sve do 1931. godine.

Na krilima obnovljene slobode, zanatlije su se oporavile od posledica i čitava zemlja započela je svoj preporod. Svi su verovali da su ratni užasi ostali u prošlosti da se nikada više ne vrate.

Sa novim entuzijazmom zanatlije nastavljaju sa podizanjem Zanatskog doma. Ovoga puta prema idejnom rešenju arhitekte Bogdana Nestorovića, za samo dve godine objekat je bio završen, a ćošak dve ulice na praznik rada 1933. godine dobio je prelep ukras.

U skladu sa željom porodice Kujundžić, koja je plac prodala Udruženju zanatlija, na fasadu Zanatskog doma postavljena je figura dva bela gluba kako bi sećala na negdašnju kafanu. Golubovi su prikazani kao deo kompozicije skulpture "Kovač", autora vajara Nikole Lukačeka, kako mirno stoje uz sam nakovanj.

Odmah po završetku radova stanovnicima prestonice bilo je jasno da se radi o jedom od najimpresivnih zdanja Beograda. I staro i mlado sjatilo se da vidi to "novo čudo" koje su zanatlije sa ponosom prozvale "Glavni dom". Ne beše tada niti jednog jedinog glasa koji se nije divio ovoj građevini i radosno želeo da uđe unutra i obiđe svaki ćošak.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / "Sokolski zbornik"

Centar zabave i dobrog provoda

A imalo je, vala, šta i da se vidi. Pored spoljašnjeg izgleda i impresivne kolonade na ulazu u zgradu, Zanatski dom je nudio i bogat provod.

Prvo, i neko bi rekao najvažnije, tu je bila kafana (a, kako drugačije), zatim nekoliko restorana u kojima se služila izvrsna hrana koja je bila još ukusnija zbog same činjenice da je servirana u ovom velelepnom zdanju.

Takođe, tu su se nalazile i kancelarije, bioskop "Avala" i luksuzni "Grand" hotel. Ovaj hotel držala je porodica Belić, a u novinama su se ovako reklamirali:

Novo otvoren i moderno uređen. Tekuća topla i hladna voda. Centralno grejanje. Lift. Telefoni u sobama. Izdajemo sobe i mesečno po vrlo povoljnoj ceni. Kuhinja domaća i strana. Svako veče koncertira prvoklasna muzika. Specijalna odelenja za društvene sastanke i večerinke.

Moderno uređen Bioskop "Avala" sa najboljom ton aparaturom Filipsonor (Filips).

Mole za posetu dugogodišnji hotelijeri iz Vrnjačke Banje - Stevan Belić i sin Žika.

I baš u ovom hotelu živeli su glumac Pavle Bogatinčević, pesnik Raka Drainac, ali i Rajko Slijepević, zaljubljenik u slikarstvo koji je običajavao da u svojoj sobi postavlja veoma posećene izložbe slika i vajarskih dela.

Posebno je zanimljiva priča da je u ovom hotelu i Josip Broz Tito inkognito držao poverljive sastanke sa partijskim drugovima. 

Zanatski postaje dom radija 

Po završetku Drugog svetskog rata, tačnije 1947. godine, Zanatski dom na korišćenje dobija Radio Beograd. Kako bi se prostor prilagodio za potrebe emitovanja programa, enterijer je pretrpeo velike izmene i adaptacije. Tako je prizemlje tranformisano u muzički i dramski studio, dok su hotelske sobe i kancelarije prenamenovane u redakciju, dok je nekadašnji bioskop danas veliki muzički studio.

Zanatski dom proglašen je za nepokretno kulturno dobro i spomenik kulture Grada Beograda zbog posebnih kulturno-istorijskih i arhitektonsko-urbanističkih vrednosti, što znači da će u njegovoj lepoti moći da uživaju i buduće generacije.