Kada se zgužvaju duž Gazele čekajući da dohvate drugu obalu Save, malo koga će od Beograđana omesti poveći bilbord sa (staro)beogradske strane. Nemoguće ga je ne primetiti, ali za putnike sviknute na panoe posejane kraj puteva, i ovaj je postao poput gradskog inventara.

Taj veliki držač bilborda zapravo je stariji od većine vozača koji se zapute Gazelom. U reklamnom biznisu se, pak, našao silom prilika. Prilagodio se tranziciji koja ga je zatekla po smeni generacija na beogradskim prugama, a pre toga je služio kao nezaobilazno pristanište parnih lokomotiva.

Gužva na obali Save: godine u kojima su parnjače ispred kule čekale svoj red

Od vodotornja kraj Gazele, nekada važne karike u lancu železničkog saobraćaja, danas je ostala kula zaklonjena slikama koje se svako malo smenjuju. Po tome ga uglavnom i Beograđani prepoznaju. Otkako su parnjače otišle u istoriju a nad Savom se nadvila Gazela, tako je i on ostao da štrči pored najprometnije beogradske ćuprije.

Njegove zlatne godine bile su nakon Drugog svetskog rata. U to vreme su savsku obalu još parali zvižduci parnjača, a vazduhom kuljali gusti oblaci dima. Nije još bilo ni Gazele, te je toranj ubedljivo dominirao priobaljem. Lokomotive bi, pak, pristajale u obližnju Ložionicu, koja je u međuvremenu ostala u prilično tužnom stanju – osim dela koji je srušen uoči gradnje mosta, ogroman trag su na njoj ostavile decenije zanemarivanja.

Iako je i sam vodotoranj pritom daleko od nekadašnjeg sjaja, teško da bi železnički saobraćaj bez njega uopšte i funkcionisao. Za parne lokomotive bile su potrebne velike količine vode, a time i ogromni rezervoari poput tornja kraj Ložionice. Pošto su bili sastavni deo železničke infrastrukture, mogli su se videti pored pružnih koloseka širom Srbije.

Što se beogradskog vodotornja tiče, on je u prošlosti zamenio i dvojicu svojih prethodnika. Naime, prva kula je ovde sagrađena još pre Prvog svetskog rata. Ubrzo je tokom te četiri godine i stradala, a prvog naslednika je dobila između 1924. i 1926. godine.

Zlatno doba jugoslovenskih železnica i vodenih rezervoara

Međuratne godine bile su i vreme ekspanzije železničkog saobraćaja. Sve vagone su pokretale parne lokomotive, pa se i desna obala Save poznavala po hučanju parnjača koje su pristizale ili napuštale stanicu. Štaviše, u to vreme ih je u celoj Srbiji bilo najviše: delom su dobavljane u vidu ratne odštete, ili ih je država naručivala još pre početka Velikog rata.

Štaviše, u „Jugoslovenskim železnicama“ je u međuratno vreme izbrojano više od 3.000 parnjača. Novoizgrađeni vodotoranj u Beogradu im je služio narednih par decenija, sve dok i on tokom Drugog svetskog rata nije pretrpeo oštećenja. Čim su se sukobi stišali, prionulo se i na obnavljanje – s tim da je kula ovoga puta dobila moderniji izgled.

Isti vodotoranj je decenijama kasnije poslužio kao držač za bilborde. Kraj Ložionice je iznikao 1945. godine, a danas ga, kamufliranog u reklamne svrhe, obilaze svi koji od Mostara pođu put Novog Beograda.

Enigma (ne)poznatog projektanta

Dok je sudbina vodotornja zapečaćena u trenutku kada su i parnjače iščezle sa pruga, jedan od detalja je u međuvremenu ostao nerasvetljen. Nezvanično, njegov projektant je između dva rata mogao biti i Milutin Milanković.

Naime, neprikosnoveni srpski naučnik, osim neizbrisivog traga koji je ostavio u matematici i astronomiji, beše i izuzetan građevinski inženjer. Beogradu je svojevremeno ostavio jedan od svojih kapitalnih projekata – hangar Starog aerodroma, ali je njegov doprinos u projektovanju vodotornja ostao pod znakom pitanja. Iako su ovu pretpostavku kasnije pokušali da istraže i nadležni u Železničkom muzeju, zvanični podatak koji bi to direktno potvrdio u međuvremenu nikada nije pronađen.