Od sredine XIX veka Beograd je bio grad u kome su bolji život tražili, i ponekad nalazili, doseljenici sa raznih strana, a posebno sa teritorija koje su još uvek bile pod stranom vlašću. Jedna od brojnijih grupa ovih doseljenika bili su Južnosrbijanci (kako su se tada sami s ponosom nazivali), koji su ostavili značajan trag u beogradskoj i srpskoj kulturi, umetnosti i privredi.

Među njima se našao i Dimitrije Naumović, tada još siromašni mladić, koji je u Beogradu uz pomoć svojih deset prsta stvorio pravo malo bogatstvo. Umesto na raskoš i provod, testamentom je svoj imetak i porodični dom, palatu u Kolarčevoj 9, zaveštao za stvaranje zadužbine čiji je cilj bio pomaganje ostarelih zanatlija i njihovih udova.

Pored ovog humanog gesta koji je povod njegovog nastanka, zdanje u Kolarčevoj se izdvaja još po nečemu. Na njegovom vrhu nalazi se simbol Dimitrijevog zanata. 

Od skromnog kazandžije do beogradskog bogataša

Dimitrije Naumović imao je tek 20 godina kada je sredinom XIX veka došao u Beograd. Rođen je 1835. godine u Ohridu, i to je gotovo sve što je poznato o njegovom ranom životu. U prestonicu je stigao "trbuhom za kruhom", bez zanata i zanimanja. Prvih godina snalazio se kako je znao dok nije stekao zvanje kazandžijskog kalfe, te majstora kazandžije, 1851. godine. Ubrzo se ženi Ankom, ćerkom stakloresca Nikole Obradovića.  

Radeći danonoćno i štedeći svaki dinar, Naumovići kupuju imanje u tadašnjoj Carigradskoj ulici, na samom kraju varoši. Tu grade dvospratnu kuću koja će biti jedini vidljivi primer njihovog bogatstva. A imali su ga. Posle Dimitrijeve smrti, 1. februara 1918. godine, testamentom je Anki ostavljeno na uživanje veliko imanje u Kolarčevoj 9, kuća u Vasinoj, brojna imanja i vinogradi u okolini Beograda, sve pod uslovom da se od prihoda pomažu zanatlije koje su imale manje sreće u životu.

Tako je i bilo. Verna i skromna Anka je poštovala želje supruga sa kojim je stvarala bogatstvo i do kraja života vodila računa o imanju i uvećavala prihode. Posle njene smrti 1930. godine, deo imovine prešao je u ruke generala Petra Živkovića i Mihaila Stojadinovića, koji su i sami poticali iz zanatlijskog esnafa, ali pod uslovom da se ostatak sredstava iskoristi u humanitarne svrhe. Želja Anke i Dimitrija bila je da se od osnuje fond iz koga bi mesečnu apanažu dobijale ostarele zanatlije i udove zanatlija, koji bi bez ovih prihoda sigurno završili na ulici.

Tako je odlukom Ministarstva prosvete, 9. septembra 1930. godine osnovana "Zadužbina Naumović Dimitrija, kazandžije iz Beograda, žene mu Anke i sina Vase". Testamentom je bilo predviđeno da se u dvorištu porodične kuće u Kolarčevoj 9 prvo dozida jedna manja zgrada, a potom izvrši nadziđivanje postojećeg zdanja koje je izlazilo na ulicu. Prihodi od rentiranja bili su osnovna fonda iz koga je u narednih deceniju i nešto isplaćivana penzija za desetine korisnika.

Zadužbina posle Drugog svetskog rata

Kao i mnoge druge, i "Zadužbina Dimitrija i Anke Naumović" prestala je da postoji posle Drugog svetskog rata, tačnije 1954. godine Na talasima nove socijalne politike, stvoreni su penzioni fondovi koji su zanatlijama i drugim radnicima obećavali pristojnu penziju koja će im omogućiti da ostatak života provedu dostojanstveno.

Zdanje u Kolarčevoj je stajalo, menjalo stanare i zbog svoje atraktivne lokacije, bilo predmet raznih imovinskih sporova.

Uprkos svemu, i dalje u pročelju zgrade stoji natpis "Zadužbina Dimitrija i Anke Naumović i sina im Vase", kao i metalni kazan, podsetnik na vremena kada se sa puno truda i odricanja moglo steći veliko bogatstvo, i na ljude velikog srca koji su ga nesebično poklanjali otečestvu.