Prvi pomeni tvrđave imenom potiču iz 9. veka, da bi krajem 10. utvrdu osvojila vojska Prvog krstaškog pohoda. Posle toga, tokom 12. veka Zemunska tvrđava ostaje važna lokacija vezana za vizantijsko-mađarske ratove. Po navodima Jovana Kinama, hroničara iz Vizantije, Mađarska je 1127. godine osvojila Beogradsku tvrđavu i upotrebila kamen dobijen njenim razaranjem da podigne Zemunski grad. Isti ovaj kamen kasnije je vraćen na svoje prvobitno mesto, kada je Manojlo Prvi Komnin osvojio i razorio Zemun. Potom je došao period sukoba sa Osmanlijama i obe tvrđave – Beogradska i Zemunska – ponovo su razorene 1397. godine. U narednim decenijama usledile su razne promene vlasti u Zemunu. Najpre ga je 1411. godine mađarski kralj Žigmund dao despotu Stefanu Lazareviću, da bi 1441. bio predat Đurđu Brankoviću. 1521. godine u napadu na Beograd, Osmanlije su osvojile i Zemun, 12. 07., iako su njegovi branioci, na čelu sa Markom Skoblićem, pružili žustar otpor. Zbog svega što se odigralo tokom godina, već u 18. veku utvrđenje je bilo u potpunim ruševinama.

Ono što je danas očuvano od tvrđave je samo njena citadela koja se nalazi na ivici velike lesne zaravni nad Dunavom. Od velikih, kružnih kula koje su nekada stajale u svakom od četiri temena, danas se mogu naći samo ostaci, sa delom odbrambenog zida.

Foto: Pavle Kaplanec

Zemunsku „Milenijumsku kulu“ koja je sagrađena u centralnom delu ruševina tvrđave, projektovale su mađarske arhitekte, koristeći eklektičku mešavinu raznih istorijskih elemenata, od kojih su najistaknutiji romanski. Konstrukcija je zvanično završena 1896. godine, na 5. avgust, dok je svečano otvaranje usledilo 15 dana kasnije, uz svečano bogosluženje u svim crkvama u Zemunu.

Što se tiče priče koja je vezana za Milenijumsku Gardoš kulu, mnogi je povezuju sa događajima iz srednjeg veka, tačnije za Sibinjanin Janka po čijem imenu je danas poznatija. Mađarski heroj i veliki borac protiv turske vlasti, Janoš Hunjandi, preminuo je upravo u srednjovekovnoj tvrđavi, pošto je izvojevao veliku pobedu. Za vreme bitke za Beograd 1496. godine, Hunjadi se nalazio na čelu hrišćanske vojske, samo je u narodu bio poznatiji kao prosto „Sibinjanin Janko“. Na čelu svoje vojske uspeo je da razbije blokadu koju je turska vojska postavila na Dunavu, povezavši lancem svoje brodove da bi osigurali da ne dođe pomoć sa severa. Dok je trajalo slavlje zbog pobede, Hunjadi je preminuo od kuge u svom utvrđenju u Gardoš kuli.

Više o Janošu Hunjadiju i Miljenijumskoj kuli pročitajte u tekstovima Milenijumska kula: kraljevski biser na obroncima „grada od zemlje“ i Mudrim taktikama ispred sirove snage – kako je Janoš Hunjadi zadužio borce protiv Osmanlija