Kada se ekipa Televizije Beograd davnih ’70-ih godina našla u poseti Londonu, zatekla se u jednoj otmenoj kući kraj Temze. Do Velike Britanije ju je tom prilikom odvela saradnja sa britanskim BBC-jem. Upoznavši na tamošnjem prijemu jednog američkog inženjera, gospodin se ponudio da ih sprovede kroz laboratoriju koju je udesio u kući.

Beogradska TV ekipa se tada prvi put susrela sa novinom koja je na polju zvuka, filma i televizije napravila pravu revoluciju. Naime, domaćin im beše Ser Rej Dolbi lično, a njegov Dolbi sistem redukcije šuma na audio snimcima uskoro je zaživeo i na beogradskoj televiziji.

Što se delegacije iz prestonice tiče, među njom se, pored tehničkog direktora, našao i Milan Vukos, tadašnji direktor Televizije Beograd. Bio je među prvima koji je te godine upoznao Dolbi sistem, ne gubeći vremena da ga odmah „uveze“ u prestonicu.

Kulturno „otvaranje očiju“

Ovo je bila tek jedna od zasluga čoveka čije ime se više ne pominje često. Beogradu je ostavio amanet kojim se grad i danas ponosi, iz vremena kada su među prioritetima bili kultura i umetnost. Bez Milana Vukosa ne bi zazvučali ni akronimi koja teško da neko na ovim prostorima ne zna: BITEF, FEST i BEMUS. Uz kulturu su pritom rasli i najmlađi, otkako je „Radost Evrope“ počela da okuplja razigrane mališane širom Starog kontinenta.

Za savremenike  Milana Vukosa, ovo su bili festivali koji su Jugoslovenima „otvorili oči i uveli ih u svet“. Bilo je potrebno svega četiri godine da zažive (od 1967. do 1971.), a Milan Vukos se postarao ne samo da ova priča stane na noge, već da na nogama i ostane. Prestonica je upamtila njegove tri važne uloge: kao zamenika gradonačelnika, najmlađeg ministra kulture u Srbiji i direktora Televizije Beograd u kojoj je proveo punih 13 godina.

Međutim, i Milan Vukos je za ove uloge morao proći neobičnu pripremu – od dečaka u čijoj kući nije bilo ni knjiga, do čoveka koji je kulturi ustupio zasluženo mesto. Pre toga je ipak morao upoznati bedu i siromaštvo: najpre u porodičnoj kući u rodnom Kragujevcu, a zatim u tamošnjoj školi koju je Drugi svetski rat pretvorio u nemačku kasarnu.

Čemu je znatiželjnog dečaka naučila meketava „ljubimica“?

Sa britkim humorom kojim je osvajao simpatije, Milan Vukos se sećao i svojih ne tako veselih dana. Rođen 1932. godine na Svetoga Savu, već kao školarac je školsku klupu zamenio kafanom. Nije mu ostalo mnogo izbora, otkako su nemački vojnici tokom rata počeli da zauzimaju škole po Srbiji.

Osim povremenog „školovanja“ za kafanskim stolovima – a bio je tada osmogodišnjak – Milan se latio i čuvanja jedne koze. Takva mu se rabota nije činila preterano interesantnom, mada je godinama kasnije zaključio kako je štićenica na četiri noge najviše na njega uticala. Ne bi li pobedio dosadu, dosetio se da iz učiteljeve biblioteke svakoga dana uzima po jednu knjigu.

U Kragujevcu je potom upisao mušku gimnaziju. Pauze u učenju provodio je na radnim akcijama, pronašavši tih godina interesovanja u literaturi, humoru i politici. Kada se 1949. pridružio SKOJ-u još uvek je bio gimnazijalac, a zahvaljujući „ljubimcu“ uz koga je počeo čitati knjige, dve godine kasnije postaje i student jugoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu.

Tada je i sam počeo da oštri pero: najpre u humorističkom časopisu „Jež“, a kasnije na mestu urednika lista „Student“. I u ovoj ulozi je pokazao izvanredne veštine diplomatije. Naime, iz studentskog pera je umela izaći i pokoja preoštra reč na račun režima. Tako je i on žonglirao između dve vatre, znajući, kao član SKOJ-a, da vlasti na ovakve „nestašluke“ studenata nisu blagonaklono gledale.

Između hrabrosti i diplomatije

Dok je političke veštine brusio na studentskim pisanijama, Milan Vukos je bio aktivan i u Savezu komunista. U isto vreme je stizao da bude predsednik Saveza studenata Beogradskog univerziteta, ali i da svesrdno podrži filmsku umetnost. Tih godina je za kinematografska ostvarenja novac dolazio od Filmskog fonda, gde je Vukos takođe bio na mestu predsednika. A od dečaka koji je uz svoju kozu zavoleo čitanje, za manje od 4 godine postao je i student generacije.

Imalo je pritom i članstvo u partiji svoje prednosti. Milan Vukos se lagano peo na političkoj lestvici, a želja mu je bila da pre svega pomogne i podrži obične ljude. U tome se uskoro udružio i sa jednim od najvoljenijih gradonačelnika Beograda. Od 1964. godine, prestonicu je vodio legendarni Branko Pešić. Milan Vukos se i pre toga našao na mestu najmlađeg sekretara za kulturu, što mu je dalo zeleno svetlo za neke od važnih, ali i hrabrih poteza. Tako je prva njegova „intervencija“ bila da spase knjige koje su u Narodnoj biblioteci, nakon njenog stradanja u bombardovanju 1941. godine, čamile u starim, vlažnim podrumima.

Za to je odmah našao pokriće: pre nego li je predlog stigao do Vlade, upriličio je obilazak spornih prostorija kako bi ih lično videlo nekoliko tadašnjih ministara. Ovi su bez dvojbe uputili glas za novi zakon, te se i biblioteka najzad mogla preseliti.

Doduše, nova lokacija na platou Hrama Svetog Save nije bila sasvim uobičajena – do tada još nije bilo primera da se biblioteke nađu pored hramova. Ipak, Milan Vukos je uspevao da diplomatski izvojeva svoje naume, znajući da se to političarima možda i neće toliko dopasti.

Profesionalnost na prvom mestu

Nije u to vreme bila tajna ni da je nad novinarima i izveštačima visila senka cenzure. Milan Vukos je i u ovom slučaju umeo vešto da manevriše. Na čelu Televizije Beograd našao se 1972. godine, ali mu je bilo važno da se oko njega nađu vredni i talentovani ljudi.

Nije oklevao ni da im progleda kroz prste, bez obzira na (ne)slaganje sa zvaničnom politikom. U ovakvoj „sigurnoj zoni“, gde bi u svakoj prilici bez dvojbe stao iza svojih saradnika, Televizija Beograd je doživela svoje zlatno doba. A oni koji su sa direktorom sarađivali, teško da su za njega imali ružnu reč.

To, ipak, nije značilo gledanje kroz prste ukoliko posao ište profesionalnost. U to se uverio i jedan od urednika emisije kada mu se dogodilo da je nevešto sročio najavu. Direktor se, pak, nije libio da mu nedeljno jutro „ulepša“ telefonskim pozivom i zatraži ispravku spornog teksta.

Ne želeći da stvar prepusti slučaju, dotičnom uredniku je sat kasnije stigao i drugi poziv. Ovaj je u međuvremenu pripremio ne jednu, već dve nove najave i na licu mesta ih preko telefona izdeklamovao direktoru.

Kako se po tim pitanjima znalo reda, tako je i Televizija Beograd imala program vredan gledanja. Iako nije prelazio preko omaški, Milan Vukos se u očima svojih saradnika činio kao veoma skroman, uvek spreman dati drugima pravo na svoje mišljenje. U narednih 13 godina, Televizija Beograd je dobila i do tada najmoderniju opremu, a sve zahvaljujući važnom susretu u londonskoj laboratoriji zvuka.

Nastaviće se...