Nekoliko godina pošto se iz Beča vratio u Beograd, Gligorije Vozarović postao je uspešan preduzetnik. Tih 30-ih godina 19. veka u prestonici još nije bilo takvog biznisa: niko pre Vozarovića nije povezivao i štampao knjige, te je njegova mala porodična firma bila pionir u ovom zanatu.

Tako je i kuća na uglu ulica Kralja Petra i Sime Markovića postala radionicom iz koje su izlazile prve beogradske štampane knjige. Posao je išao glatko, a fond Gligorijeve knjižare brojao je sve više novih primeraka. Do 1832. godine to je već bila prava mala biblioteka, i u skladu sa tim ponela je naziv Biblioteka varoši beogradske.

Tokom nepuna dva veka, od ove kućne biblioteke postaće nacionalna. Gligorije Vozarović bio je prvi koji je na čuvanje poverio sopstvenu zbirku knjiga, a ubrzo će mu se u tome pridružiti i ostali delatnici iz kulturnog života Srbije. 28. februara 1832., knezu Milošu Obrenoviću stiže pismo diplomate Dimitrija Davidovića o uređenju biblioteke, i stoga se ovaj datum uzima kao datum njenog osnivanja.

U novembru iste godine, Knez donosi naredbu da se u biblioteci mora naći po jedan primerak svake štampane knjige. Time je Narodna biblioteka Srbije postala i najstarija ustanova kulture u našoj zemlji. Istoričar Dejan Ristić, pak, navodi da je ona osnovana 12. jula 1838. godine u Kragujevcu, tadašnjoj srpskoj prestonici, te da je godinu dana kasnije preseljena u Beograd. Od 1844. godine, još jedan učeni gospodin doprineće njenom radu. Dr Milovan Spasić, vrativši se u Beograd iz Nemačke, na poziv kneza Aleksandra Karađorđevića dolazi u prosvetno ministarstvo i prihvata se zadatka uređivanja biblioteke.

Foto: Arhiv Narodne biblioteke Srbije / "Istorija Narodne biblioteke u Beogradu", dr Miraš Kićović - Kuća Gligorija Vozarovića

Kako je od "kućne" postala Narodna biblioteka

Ukupno 2283 sveske sa 1421 naslovom – uz autorski katalog koji je uredio dr Spasić – sakupilo se u Narodnoj biblioteci do 1845. godine. Kada je Kneževim ukazom 8 godina kasnije pri Velikoj školi uvedeno zvanje državnog bibliotekara, počinje i novo poglavlje u njenom radu. Ustanovljen je najpre njen zvanični naziv: Narodnom bibliotekom imenovao ju je Đuro Daničić, koji je na mesto upravnika došao godine 1856. i prionuo na izradu nacionalne bibliografije.

Tada je to još uvek bila ustanova u sklopu Biblioteke Popečiteljstva prosveštenija – to jest, ondašnjeg Ministarstva prosvete – i Knjaževsko-tipografijske biblioteke. Kad je upravničku poziciju nasledio Janko Šafarik, biblioteka je preseljena u Kapetan-Mišino zdanje, gde će ostati do početka Velikog rata. Godine 1869., prvi zakonodavac biblioteke postaje Stojan Novaković. Zahvaljujući njegovoj inicijativi i Zakonu o štampi donetom naredne godine, Narodna biblioteka započinje izdavačku delatnost i izdvaja se iz Ministarstva prosvete i crkvenih dela.

Ipak, pre nego što će u pravom smislu postati nacionalna ustanova, Narodnoj biblioteci se pridružilo još nekoliko biblioteka i odeljenja državne službe – između ostalog i privatnih zbirki Josifa Šlezingera i Lukijana Mušickog koje je Narodna biblioteka otkupila. Do početka 20. veka, još dvojica naše ugledne gospode našlo se na upravničkom mestu. Nićifor Dučić i Milan Đ. Milićević obojica su bili među članovima Srpske kraljevske akademije nauka. Upravo je Zakon o Srpskoj kraljevskoj akademiji, donet 1901., precizirao da ovoj ustanovi pripadne nadzor nad radom Biblioteke.

U isto vreme Narodna biblioteka dobija i svoja jasno definisana zaduženja. Tako su, primera radi, Zakon i Pravilnik o radu Narodne biblioteke predvideli da njena delatnost, osim vođenja brige o celokupnoj srpskoj bibliografiji, omogući i olakša širenje narodnog obrazovanja, te da sudeluje u negovanju nauke u Srbiji. Ovako će ostati sve do Prvog svetskog rata, kada sudbinu Narodne biblioteke menja jedan od najvećih ratnih sukoba u istoriji.

Foto: Digitalni arhiv Narodne biblioteke Srbije 

Veliki rat i prvo stradanje

Čim se na Beograd te 1914. godine sručila hrpa bombi, prionulo se na spašavanje vredne bibliotečke kolekcije. U vozove koji su krenuli put Niša i Kosovske Mitrovice najpre su spakovane stare rukopisne knjige. Deo fonda pritom je preseljen na više lokacija u Beogradu. Pojedine zbirke, pak, stigle su i do Sofije, da bi nakon rata mogle biti vraćene u prestonicu.

Na nesreću, Narodna biblioteka je tokom rata ostala bez svojih prostorija. Sa njima je nestao i dobar deo vrednih rukopisa, novina i knjiga, dok je deo kolekcije koja je izbegla uništenje skončala u Bugarskoj i Sofiji kao ratni plen.

Uprkos ratnoj zbrci, preostale knjige za koje se pretpostavljalo da su izgubljene, pronađene su i vraćene Biblioteci. Takva je bila sudbina i najstarijeg čuvanog rukopisa: Beogradski parimejnik iz 13. veka najpre je izgubljen pri evakuaciji, da bi nehotice bio pronađen tek 1969. godine. Među onima koji su nepovratno nestali, pak, bili su vredni stari rukopisi poput "Prizrenskog prepisa Dušanovog zakonika" i "Nikoljskog jevanđelja". Par godina po okončanju rata, Narodna biblioteka je ponovo dobila svoje odaje: nakon otkupa Fabrike hartije Milana Vape na Kosančićevom vencu, "nova" biblioteka otpočinje sa radom početkom 1922. godine.

Ipak, 1919. godina bila je još značajnija – novi Zakon o Narodnoj biblioteci, kao i Zakon o štampi donet iste godine, obezbedili su joj status centralne državne biblioteke. Uz to, Narodna biblioteka stekla je pravo na posedovanje obaveznog primerka štampanih knjiga sa teritorije cele Kraljevine SHS. 9 godina kasnije otpočelo se i sa izradom aktuelne jugoslovenske bibliografije, a godine 1940. iz štampe prvi put izlazi časopis Glasnik narodne biblioteke.