Jedan od najdarovitijih i najplodnijih pesnika u mlađem književnom pokolenju, Milutin Bojić, uspeo je da u stihovima Plave grobnice ovekoveči patnju i stradanje svog naroda, ali ratovi i bolest prerezali su njegov mladi život u korenu i osujetili da opeva trijumf i oslobođenje u koje je neizmerno verovao.

Odlikaš sa afinitetom za pisanje

Milutin Bojić je rođen 19. maja 1892. godine u Beogradu, kao najstarije čedo Jovana i Sofije Bojić. Prve svoje korake je načinio među šegrtima, u sklopu očeve radionice, male manufakture cipela i papuča. U dvorištu iste u Sremskoj ulici br. 4 nedugo potom su počele da mu prave društvo prinove u vidu braće i sestara.

Na pragu 20. veka kreće da pohađa jednu od najstarijih škola u Beogradu, Palilusku školu, kasnije preimenovanu u OŠ Vuk Karadžić. Rast i razvoj Beograda u stopu prati mlađani Milutin, pomno gledajući polaganje kamena temeljca za Narodnu skupštinu Srbije na nekadašnjem mestu Batal džamije.

Sa blistavim ocenama upisuje Realku, a njegova porodica skupa s njim se seli u srce Kopitareve gradine, Hilandarsku br. 24. Na prostranom imanju u krugu dvojke deca Bojić su se igrala do besvesti u bašti, okružena svakakvim voćkama. To je bio njegov dečački i mladalački dom sve do izgnanstva.

Vižljasti mladić sa nepunih 15 godina objavljuje prve pesme i kraće kritike u sklopu školskih listova, a kasnije u Dnevnom listu, gde je angažovan kao golobradi saradnik. Kako još uvek nije bio punoletan niti je zgotovio maturski ispit, bilo mu je zabranjeno da se potpisuje krštenim imenom i prezimenom.

Fizički nepodoban za vojsku

Kao odlikaš završava Realku, što mu omogućava da bude oslobođen ispita zrelosti. Ionako je on taj ispit uveliko ispolagao kroz niz objavljenih literarnih radova. Sledeća stanica na obrazovnom putu bio je Filozofski fakultet.

Kada je kucnuo čas za vojsku, dobija odbijenicu zbog krhke građe. Višak slobodnog vremena upražnjavao je radeći na sebi i na svom ličnom razvitku: učeći strane jezike, izučavajući svetsku književnosti, bistreći filozofiju. Kao veliki poklonik pozorišta, sa osećajem obaveze pratio je sve premijere u Narodnom pozorištu.

Navršivši 19 godina, svet mu se slama - ostaje bez oca. Sve su oči uprte u njega dok zaseda na čelo stola i preuzima brigu o porodici kao svoje breme. Pritom, ne ide mu na ruku aktuelna situacija - Balkanski ratovi su na obzoru, čiji učesnik ipak biva naposletku. 

Van fronta obilazi oslobođene krajeve i radi ono što zna najbolje - piše. Piše putopise, pesme, epigrame, književne recenzije, te i nestvarnu istorijsku dramu Kraljeva jesen, koju kritičar Jovan Skerlić hvali na sav glas. Ista je uprizorena na daskama njegovog najdražeg pozorišta, Narodnog pozorišta, kao i njegov naredni komad Gospođa Olga. Obe predstave su i te kako dobro prihvaćene, a sam autor je doživeo golem uspeh.

Neposredno pred početak Svetskog rata, izdavač i knjižar Svetislav Cvijanović objavljuje Bojićevu zbriku od 48 pesama, koje je javnost obujmila bez pogovora.

Stvaralaštvo pod dahom smrti

Kada se okršaj Austrougarske i Srbije rasplamsao i prelio u Prvi svetski rat, Milutin Bojić sa vojskom napušta prestonicu, nesvestan da se više u nju nikada više neće vratiti, barem ne u celosti. U Nišu najpre pronalazi zaklon sa porodicom, gde obavlja dužnost cenzora u okviru Vrhovne komande. Mimo toga, objavljuje ep Kain, čiji je celokupni tiraž na kraju goreo u plamenu nakon najezde bugarskih trupa.

Upravo u Nišu ostaje i bez drugog roditelja - majka Sofija umire i u amanet mu ostavlja četvoro braće i sestara. Dok je sestre i najmlađeg brata otpremio kod rodbine u Kraljevo, sa drugim bratom uza sebe kreće put izgnanstva: preko Kuršumlije, Prištine, Prizrena, Kosovske Mitrovice i Peći, uz Rugovsku klisuru i preko Čakora, prema Skadru do Krfa. Taj pohod, koji ga umalo nije koštao života, opisao je u spisu Srbija u povlačenju.

Oda svom milom, rodnom Beogradu, pesma Singidunum, ugledala je svetlost dana prilikom prelaska preko Albanije, u Draču, jednog snežnog januarskog dana 1916. godine.

Noćas sam te snio, prestonice bela,

Kitnjastu i mladu u sutonu. Zlatna

Na tvrđavi tvojoj zrcaju se platna,

Gordi svedok moći i krvavih dela.

 

Sanjao sam tvoje tornje i kubeta

I svečanu holost, što vrh tebe klizi,

Dokle u daljini po stenju i nizi

U sutonu plavom zreo život cveta.

 

Okružena plavim visovima, slušaš

Šumor snažnih reka, jer su tvoje čelo

Brazdale godine i vreme je plelo

Zlatan venac kojim nevernike kušaš.

 

Snio sam te lepu, ali danas, jao!

Razrivena zjape tvoja gorda nedra.

Sa hramova tvojih pesma nije vedra

A na tvoje čelo crn je sumor pao.

 

Ulicama pustim gusti sneg se slaže,

Iznad kuća dršće lik tuge i straha,

A gradom prepunim samrtnoga daha

Odjekuje tupo bat tuđinske straže.

Uprkos što je ophrvan bolestima, on neumoljivo nastavlja da stvara. Na Krfu uspešno privodi kraju Uroševu ženidbu, koju je preneo preko Albanije. U to vreme raštrkao se na sve strane, radeći u Ministarstvu unutrašnjih poslova, Srpskoj državnoj štampariji, te pisajući za Srpske novine.

Poslednju godinu života provodi u Solunu po prekomandi. Kao očevidac silnih nedaća i pogibija svog naroda, napisao, uredio i objavio je zbirku Pesme bola i ponosa na Vidovdan, 28. juna 1917. godine. Iz nje se posebno ističe Plava grobnica, čije nezaboravne stihove dugi niz godina školarci podrobno analiziraju na časovima maternjeg jezika.

Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne!

Gazite tihim hodom!

Opelo gordo držim u doba jeze noćne

Nad ovom svetom vodom.

 

Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata

I na mrtve alge tresetnica pada,

Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,

Prometeji nade, apostoli jada.

U septembru 1917. godine, usled pogoršanog zdravstvenog stanja, dospeo je u bolničku postelju Vojne bolnice, iz koje, ispostaviće se, više se nije digao. Dva meseca kasnije, 8. novembra 1917. godine, preminuo je od milijarne tuberkuloze u Solunu.

Sa knedlom u grlu i vodnjikavim očima, posmrtno slovo na pokopu prozborio je istaknuti književnik Ivo Ćipiko. Sahranjen je na vojnom groblju na Zejtinliku, pored svoje posrnule braće ratnika. U leto 1922. godine njegovi posmrtni ostaci su preneseni u Beograd i pohranjeni u porodičnoj grobnici na Novom groblju.

Srećni ljudi kobni po sećanje na književnog kritičara

U čast prerano palog pesnika, osnovana je biblioteka Milutin Bojić odlukom Narodnog odbora opštine Palilula 16. oktobra 1957. godine pod nazivom Narodna biblioteka Milutin Bojić. Podignuta je sa nakanom da propagira i približava knjigu narodu i na taj način vaspitava narodne mase i podiže njihov kulturni nivo u duhu naprednih ideja, da prikuplja, obrađuje i čuva bibliotečku građu. Godina 1988. je obeležana, između ostalog, i osamostaljenjem ove ustanove, što će reći da ona više nije u sklopu Biblioteke grada Beograda. Sa matičnim odeljenjem u Ilije Garašanina br. 5, biblioteka sada broji deset ogranaka po čitavoj opštini Palilula. Ova institucija je, uz podršku Ministarstva kulture i informisanja, 2014. godine ustanovila nagradu Milutin Bojić, koja se dodeljuje mladim, neafirmisanim pesnicima.

Takođe, u znak sećanja danas mnogi gradovi u Srbiji ponosno nose ime Milutin Bojić. U njegovom voljenom Beogradu, to je jedna slepa ulica tik iznad njegovog nekadašnjeg doma, na čijem uglu i Palmotićeve ulice se nalazi i recezentova bista. Isto tako u Novom Sadu se pruža ulica sa njegovim imenom i prezimenom, a do nedavno bila je jedna i u Nišu. Naime, ovaj daroviti dramski pisac lišen je ulice u niškom naselju Paililula. Ona je na sednici mesne Skupštine preimenovana u Desimira Stojanovića, niškog glumca čuvenog po ulozi Vukašina Golubovića u seriji Srećni ljudi.

Uz svoje književne vršnjake, Ivu Andrića i Miloša Crnjanskog, Milutin Bojić je ostavio nepatvoren beleg u srpskoj književnosti i pored izuzetno kratkog i naprečas bolnog životnog veka.