Tek što su se upoznali, a već je slutilo na veliku ljubav. Mlada studentkinja hemije, devetnaestogodišnja Boda, pošla je toga dana sa bratom do njegovog poznanika Ive kako bi dvojica nešto dogovorila.

Ivo Lola je te 1937. već bio student Pravnog fakulteta. U Beograd je došao dve godine ranije, vrativši se iz Ženeve gde je počeo studije političke ekonomije. Vešt na rečima i po obrazovanju veoma svestran, naočiti mladić se odmah dopao Bodi.

Ona je od Ive bila dve godine mlađa, ali po kovu veoma slična. Sloboda beše kći Svete Trajkovića, uglednog beogradskog apotekara. Znali su ih kao cenjenu građansku porodicu: najstarija kći Milica, kao i brat Miroslav, već su po očevoj želji nastavljali porodičnu tradiciju, a sada je i Boda polazila istim stopama. Majka Milena beše žena velikog srca, uvek se trudeći da drugima čini dobro. A glavu porodice znali su kao marljivog i druželjubivog čoveka, veseljaka koji je pored svog posla voleo da zasvira flautu.

Svojoj srednjoj kćeri, Slobodi, otac i majka nisu slučajno odabrali ime. Rođena je oktobra 1918., nepunih mesec dana pre no što u Velikom ratu pobedila sloboda.

Harizmatični Lola, miljenik porodice Trajković

Za razliku od buduće izabranice Bode, Ivo se zanimao za drugačiju vrstu nauke. I on je nastavljao porodičnu tradiciju, pošto mu je i otac, Ivan Ribar, bio političar i doktor prava. Cela porodica, uključujući i mlađeg Lolinog brata Juricu, stajala je na strani tada ilegalne Komunističke partije. Povod tome je bila šestojanuarska diktatura, kada je kralj Aleksandar I Karađorđević zabranio rad političkim strankama i sindikatima.

Sa studentima-komunistima se kasnije družio i Ivo. Još kao gimnazijalca su ga živo zanimala društvena i politička pitanja, a do 1936. je postao član KPJ. Kao slobodarski nastrojen mladić, već je proučio Hegela, Voltera i Ničea i na kraju prihvatio ideju socijalizma.

Lolu je neobično zavolela i Slobodina porodica. Zabavan i šarmantan, imao je dara da ljude osvoji rečima. U to se uverila i Slobodina sestra Milica, kada je sa Bodom jednom prilikom pošla da sasluša Lolin govor na fakultetu: „Govorio je o jednoj, meni potpuno nepoznatoj tematici, pola nisam razumela, ali sam osetila kako mu postajem privržena“.

Više od beskrajne ljubavi: dve porodice povezane odanošču prema svojoj zemlji

Sloboda i Lola su, pak, odmah postali nerazdvojni. Očito je to bila velika ljubav, o kojoj se Boda najradije poveravala svojoj školskoj drugarici Oliveri.

U međuvremenu, Lola je u Slobodinoj kući postao redovan i rado viđen gost. Mada nisu otvoreno podržavali partiju komunista, Trajkovići su sa Lolom delili ljubav prema svojoj zemlji. S druge strane, porodica Ribar nikada nije krila svoje opredeljenje, naročito uoči Drugog svetskog rata. Zalagala se za bolji život seljaka i radnika, a Lola je, kao veoma politički aktivan, postao jedan od najbližih saradnika Josipa Broza.

Snovi o budućnosti osujećeni ratnom ofanzivom

Sa tek 24 godine, Ivo je do 1940. po četvrti put postao student – ovoga puta na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bio je student za primer, ne zapostavljajući pritom ni svoj politički angažman. Uz Lolin doprinos, omladinski ogranak KPJ postao je vodeća antifašistička organizaciju mladih u tadašnjoj Kraljevini. I to je imalo svoju cenu: jaunara iste godine Lola je skončao kao politički zatočenik, najpre u ozloglašenoj Glavnjači, a potom u koncentracionom logoru u Bileći.

Odatle ga je izbavio pritisak javnosti da se logor u Bileći ukine. Mladi pravnik je do maja iste godine oslobođen, a početkom jula 1941. postao je najmlađi član Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske.

No, imao je pored fakultetskih i političkih aktivnosti i drugih planova. Sloboda i Lola su nakon veridbe pripremali venčanje, a o detaljima je još trebalo da se dogovore obe porodice. Tim povodom, 6. aprila 1941. godine, Trajkovići su pozvani da se okupe u Lolinom domu.

Istoga jutra, na Beograd se spustio strašni sud Nemaca. Prestonica je ostvanula u oblacima prašine i baruta, osujetivši sastanak budućih mladenaca.

Rastanak koji nije trebalo da bude poslednji

Ni Lola ni njegova verenica nisu sedeli skrštenih ruku. Sloboda se priključila antifašističkom Narodnooslobodilačkom pokretu, dok su Trajkovići podelili uloge. Otac Sveta, takođe veliki protivnik okupatora, partizanima je dostavljao lekove i sanitetske potrepštine, a Sloboda i najmlađa kći Vera su dopremale obuću i odeću.

Za to vreme, Ivo je pozivao na ustanak, organizovao i vodio mlade antifašiste širom okupirane Jugoslavije. Izričito se protivio tome da Sloboda pođe sa njim na front. Znajući u kakvim uslovima se vojnici svakodnevno bore, strahovao je da devojka tako krhke građe ne bi izdržala takve nevolje.

Nagovorio ju je umesto toga da se skloni u rodnu Vrnjačku Banju. Tamo će, kako je i njena porodica verovala, biti sigurna, a Ivo joj se za to vreme javljao pismima iz Beograda. Nevolje su počele kada je jedno od Lolinih pisama završilo u rukama policije.

U raljama neizvesnosti i torture

Znajući da je Lola jedan od ključnih organizatora antifašističkog pokreta, Gestapo je početkom januara 1942. godine priveo mladu devojku. Deset dana kasnije, nakon što je prošla policijsku torturu, ispostavilo se da zatvorenica nije Sloboda, već najmlađa Vera.

Službenici isprva nisu ni pretpostavili da su priveli pogrešnu osobu. Ostatak porodice je bio zatečen – Trajkovići su bili mišljenja da policija nikako nije mogla znati da je Sloboda Lolina verenica. Ostala su pitanja na koje nikada nisu našli odgovore: da li ga je neko ocinkario, ili su očeve pošiljke partizanima nehotice otkrile neki trag poput monograma ili signature porodične apoteke.

U isto vreme, svi su verovali da je u kancelariji Gestapoa skončala Sloboda, a ne Vera. Istinu su doznali tek kada se Slobodina tetka, sa kojom je Boda otputovala u Vrnjačku Banju, vratila u Beograd. Porodici je pritom bilo skoro nemoguće saznati nešto više – na prestonicu je te godine udarila jaka zima, sa snegom koga je bilo i do dva metra. Vozovi nisu saobraćali, telefonske veze su bile prekinute, a gradom se moglo ići samo uzanim utabanim uličicama. Otuda se nikome iz porodice nije moglo javiti da je Lolino pismo, umesto u Vrnjačkoj Banji, završilo u beogradskoj policiji.

Smrtna presuda zapečaćena ljubavlju

O drami koja se odvijala u Beogradu još manje je znala Sloboda. Shvativši da u zatvoru drži pogrešnu devojku, Gestapo šalje dojavu policiji u Vrnjačkoj Banji. Boda je u tamošnjoj kancelariji zadržana desetak dana, a zatim vraćena u Beograd u Glavnjaču.

Strašniji od torture koju je pretrpela bio je ultimatum koji je Slobodi postavila Specijalna policija. Zahtevali su od nje da napiše odgovor Loli kako bi ga navela da doputuje u Beograd. Odbijanje ove naredbe povlačilo je smrtnu presudu koju bi Sloboda potpisala sebi i svojoj porodici.

Njena odluka da ne oda svog verenika bila je jača od prisile. Okupatori su, pak, održali svoju reč – cela porodica Trajković je privedena i prebačena u logor na Banjici.

Nastaviće se...