Osim što je sada nosila naziv Beogradski Licej, prva srednja škola u Srbiji dobila je te 1844. godine i utvrđeno mesto i rang u školskom sistemu. U Srbiji su, zaslugom Jovana Sterije Popovića, načinjene nove reforme u nastavi, kada je na snagu stupio i novi Zakon. Međutim, iako su predavači bili cenjeni intelektualci, Velikom učilištu, kako su ga još zvali, i dalje je nedostajalo adekvatnog pribora za učenje.

Zlatne godine prve prestoničke gimnazije

Ubrzo je i ovaj nedostatak rešen: godine 1945. nastala je zbirka fizičkih instrumenata. Tog zadatka se prihvatio Vuk Marinković, još jedan od profesora i budućih rektora Liceja. Marinković je fiziku i hemiju predavao sve do smrti 1859. godine, a uz njega se za katedrom našlo još poznatih imena – poput Đure Daničića, Janka Šafarika, Matije Bana, Josifa Pančića, Koste Cukića, Đorđa Cenića i Koste Jovanovića.

Pored toga što je bila prva ustanova srednjoškolskog tipa u prestonici, Beogradski Licej je 1847. godine iznedrio i prvo omladinsko udruženje. Družina mladeži srpske bila je grupa pitomaca u kojoj su se, poput sličnih udruženja srpskih studenata širom Austrougarske i Nemačke, okupili beogradski omladinci.

Tih godina je i širom Evrope nastajao novi, slobodnjački pokret. Pre nego što je zahvatio Srbiju, prihvatili su ga najpre srpski studenti u Habzburškoj Monarhiji. Istovremeno, nastanak udruženja se u Srbiji poklopio sa učvršćivanjem ustavobraniteljskog režima. Što se Beogradskog Liceja tiče, kao osnivači Družine mladeži srpske našli su se profesor Sergije Nikolić i nekolicina licejaca – među njima i mladi Jevrem Grujić. Udruženje je zaživelo nakon odobrenja od strane Popečiteljstva prosveštenija i rektora Liceja, a sve članove okupljala je zajednička težnja ka oslobođenju od spoljnih uticaja.

Licejci su to činili zalažući se za reformu Vuka Karadžića. Redovno su svoje književne sastave objavljivali u časopisima posvećenim književnosti, a 1849. godine u Beogradu izdaju i almanah „Neven-sloge“. Družinska pravila nalagala su da redovni članovi moraju biti pitomci Liceuma. Među njima je bilo i počasnih članova – pre svega mladih intelektualaca i srpskih književnika – a redovni nadzor nad radom udruženja poveravan je profesorima škole.

Što se same Družine tiče, ona je tih godina brojala između 30 do 60 polaznika Liceja. Već nekoliko meseci po osnivanju, udruženje se povezalo i sa srpskim studentskim udruženjima širom Habzburške Monarhije. Kako je najveći deo aktivnosti učenika bio vezan za objavljivanje književnih radova, naslednikom ovog udruženja smatra se današnja Književna omladina Srbije.

Na korak do Velike škole i Beogradskog univerziteta

Uprkos tome što je bila jedan od prvih rasadnika buduće intelektualne elite, Družina mladeži srpske ukinuta je već četiri godine po osnivanju. 1851., prema zahtevu Državnog saveta, tadašnje Ministarstvo prosvete zabranilo joj je rad. Beogradski Licej, pak, dve godine kasnije dobija još jednu reorganizaciju.

Umesto dotadašnjeg Filozofskog, najpre je ustanovljen Opšti odsek. Pored njega su uvedena još dva: Pravni i Prirodno-tehnički – odnosno Jestastveno-tehnički, a budući mladi naučnici pohađali su ih narednih 10 godina – sve dok Licej 1863. godine nije izrastao u Veliku školu. Tada je nakon 25 godina dobio i nove prostorije, preselivši se iz Konaka knjeginje Ljubice u Kapetan-Mišino zdanje.

Iduće četiri decenije, Visoka škola bila je nešto poput „prelaznog oblika“ između gimnazije i fakulteta. Prestonica će početkom 20. veka dobiti i svoju prvu visokoškolsku ustanovu, nakon što je Velika škola 1905. godine prerasla u Beogradski univerzitet. Beogradski Licej je, pak, za dve i po decenije odškolovao 1.216 pitomaca, od kojih su mnogi nakon toga postali i studenti uglednih evropskih univerziteta.