„U rovovima nema ateista“ – tako glasi izreka malo starija od veka, skrojena pod ofanzivom koja je te godine uzdrmala svet. Leto 1914. bilo je jedno od najpaklenijih do tada: od prva dva pucnja koja su 28. juna odjeknuli Sarajevom, do miliona žrtava odnetih bez milosti u naredne četiri godine.

Prve su pale ravno mesec dana kasnije – ali ne u Sarajevu, već u Beogradu. Od odbrane do (kontra)ofanzive, Veliki rat beše poligon na kom su glavnu reč vodili moćnici – državnici i vojni komantanti – dok su golemi teret stradanja poneli sasvim obični ljudi. A oni su, kako obično biva, stavljeni pred svršen čin. Rat je grunuo doslovno preko noći, ne ostavljajući im mnogo izbora osim da sami odbrane grad.

Odluka o kojoj se Beograd nije mnogo pitao

Nasuprot silovitog udara granata te julske noći u Beogradu, Prvi svetski rat se zahuktavao zvucima telegrafskih pošiljki. Nisu vredele osude atentata na austrougarskog predstolonaslednika, niti izjave saučešća iz državnog vrha Srbije i u ime kralja Petra. Austrougarska je već bila spremna za rat. Mada je Srbiji već bio isporučen ultimatum, narod je još uvek gajio nadu da će ga rat zaobići.

Uz nevolje sa prevođenjem i prekucavanjem, odgovor iz Beograda ipak stiže na vreme. Nikola Pašić, tadašnji predsednik Vlade, uručuje ga austrijskom ambasadoru i poslaniku baronu fon Gizlu. Već spakovan i gotov da napusti prestonicu, fon Gizl brže-bolje odlazi u Zemun. Nakon toga ni za srpski državni vrh više nije bilo dileme. Objavljuje se poziv na mobilizaciju, Vrhovna komanda odlazi put Kragujevca, a članovi Vlade put Niša.

Govorkanja munjevito stižu i do ušiju Beograđana. Odlazak austrijskog ambasadora značio je samo jedno – rat je sada bilo nemoguće izbeći. Na ulicama su potom zagrmeli i dobošari, obaveštavajući Beograđane o naređenju da se sklone ka Bežaniji.

Parola „snađi se“: Beograd u danima uoči objave rata

Od tog trenutka, cela prestonica je bila u stanju pripravnosti. Napad je bio izvestan, ali Beograđani još uvek nisu bili načisto šta im je činiti. Pre svega, konkretnog plana za odbranu grada nije ni bilo. Uz prilično šture naredbe, malo ko je u ovom (pred)opsadnom stanju znao kako da se vlada.

U takvim okolnostima, padali su i predlozi da se grad jednostavno preda. Međutim, tako nešto Beograđani nisu mogli da dopuste. Nevolja beše i u tome što se vojska mahom povukla na jug, tako da prestonicu praktično nije imao ko da brani. Mogla se jedino sastaviti kakva-takva odbrana od preostalog življa.

Tako je tadašnji komandant Dunavske divizije, Milivoje Anđelković Kajafa, imenovan za komandanta Odbrane grada. U redovima prve odbrane našli su se žandari, carinici i četnici iz redova vojvode Voje Tankosića i Jovana Babunskog, a kao pojačanje su uz njih stali obični građani.

Bilo je među njima i dece – jer, pretnja ratom nije marila ni za godine ni za struku. 28. jula, Beograđane je dočekao telegram objave rata. U to vreme, celu latinicu je umela da primi jedino Ružica Petrović Crepić. Otvoreni telegram je od Beča putovao preko Pešte i Zemuna, a Ružica ga dalje isporučuje srpskoj Vladi i Vrhovnoj komandi. Od tog trenutka, podrumi kuća i zgrada počinju da se pune, postavši najsigurnije utočište Beograđanima.

Nastavak:

Godina u kojoj je Veliki rat ujedinio sasvim obične Beograđane (2)