U prvim satima rata, strepnju od granata zamenili su nestrpljenje i neizvesnost. Do večeri se ništa nije dešavalo, sve dok tokom noći nisu odjeknuli prvi udari. Prestonica je zasuta granatama sa bojnih brodova na Savi. Od zgrada koje su padale, glasnija je bila jedino detonacija koja je odjeknula sa reke.

Dan prvi: 1.000 duša nestalih u osvit rata

Kako bi zaustavili Austrougare da se sa severa domognu grada, četnici su žrtvovali jedinu vezu između Beograda i Zemuna – stari železnički most. Pokušavajući istovremeno da se na prepad iskrcaju na obalu, nailaze na armiju vojvode Babunskog. Otvorivši vatru, grupa četnika i carinika ih rasteruje nazad ka Zemunu.

Bilo je među njima i golobradih mladića, koji nisu prezali da puškama odbrane svoj grad. Našavši se u unakrsnoj vatri, prva žrtva je te noći bio šesnaestogodišnji Dušan Đonović, učenik drugog razreda Kraljevske trgovačke akademije. Za njim gine i Ištvan Balohi, koga je smrt odnela u čamcu sa koga je izveden desant. Iste noći, poginulo je još 1.000 vojnika, civila i dobrovoljaca.

Kada Beograđani uzvrate udarac: kontraofanziva robijaša i kivnih seljaka

Ni naredni dani nisu bili ništa mirniji. Granate su se neprekidno obrušavale na grad, a Beograđani, već sviknuti na neizvesnost, saživeli su se sa zvucima svakodnevnih eksplozija.

Nisu više žurili ni da se sklone u mračne podrume. Sve češće bi odlazili i do Knez Mihailove, koja je malo-malo pa vrvela od šetača. Za to vreme, sa druge obale Save se zavijorila i srpska zastava: zauzevši austrougarsku stražarsku kulu u Zemunu, četnici Voje Tankosića vraćaju se u Beograd. Obučena u uniforme koje je prisvojila od neprijatelja, cela četa je ostala na broju.

I dalje su, ipak, sevale granate sa bojnih brodova. Istom merom su uzvraćali i Beograđani, a u odbrani prestonice, rame uz rame sa žandarima, našli su se i – robijaši. U međuvremenu, pokušaj Austrougara da zatraže predaju Beograda izjalovio se nakon što srpske trupe, ponovo prešavši Savu u noćnom jurišu, po drugi put zauzimaju Zemun.

Najdeblji kraj izvukle su jedinice austrougarskog generala Goglija koji je i zatražio predaju grada. Bilo je, međutim, i onih koje su granate grdno razljutile. Tako je jedan redov (inače seljak iz obližnjeg Žarkova) dograbio nekoliko bombi, sačekao da padne noć i preplivao Savu. Kivan na neprijatelja, digao je u vazduh ceo austrougarski štab. Potom se istom rutom vratio u grad, a u svom kivnom jurišu je ostao potpuno neprimećen.

Opsada, otpor i hrabrost jača od neizvesnosti

Iako su iz dana u dan neumorno prkosili ratu, Beograđanima je ipak manjkalo plana i organizacije. Odluka o tome je pala na izmaku leta 1914., te su od 2. septembra sve snage udružene pod komandom Odbrane grada. Glavni štab se nalazio na Torlaku, a po prestonici je raspoređeno 5 vojnih odseka.

Zadatak im je svima bio isti: po svaku cenu osujetiti okupatora da nadre preko Save i Dunava. I pored svakodnevnog zasipanja granatama, odbrana je pružala otpor svim raspoloživim silama. Međutim, tri meseca kasnije, prestonica je ostala pusta.

Drugi decembra te prve ratne godine, čitava vojska polazi u Kolubarsku bitku. Za njom je ostao razrušen grad – Dorćol i Savamala, koji su bili bliže obali, gotovo su potpuno sravnjeni sa zemljom.

Ostale razorene zgrade su zauzeli Austougari i uveli okupacionu upravu. Beogradom su u narednih par nedelja zavladale pljačke i javna vešanja, ali već nepune dve nedelje kasnije, srpska vojska je 15. decembra ponovo proterala neprijatelja. Istorija je ovu epizodu upamtila kao prvu okupaciju Beograda u Velikom ratu, dok je druga usledela nepunih godinu dana kasnije.

Naredne četiri godine, prestonica ostaje u rukama Austrougara. 1. novembra 1918., u Beograd ulazi Prva armija na čelu sa vojvodom Petrom Bojovićem. Zadavši neprijatelju poslednje udarce, grad je napokon proglašen slobodnim, a do konačnog potpisivanja primirja 11. novembra, jedan od najkrvavijih ratova odneo je više od 28 miliona života. Među prvima su bili upravo Beograđani, koje je prestonica upamtila po hrabrosti vrednoj divljenja – iako prepušteni neizvesnosti sred događaja koji su menjali svet, ovi „obični“ ljudi su svoj grad branili do poslednjeg daha.