Desetak kilometara od starog jezgra prestonice, među desetinama uzvišenja na kojima leži Beograd, nalazi se naselje Torlak. Spram obližnje Avale, ova južna zaleđina grada nije joj dovoljno „dorasla“ da bi se nazvala planinom – najviša tačka seže joj svega 332 metra u vis. Dok se izdvaja među jednim od najviših prestoničkih brda, Torlak je vremenom izrastao u urbano naselje voždovačke opštine, a isti naziv pozajmio je obližnjem stadionu, nacionalnom Institutu „Torlak“, te košarkaškom i fudbalskom klubu.

Ako bi se zavirilo i u njegovu istoriju, jedna reklama iz davne 1938. godine poručila bi da je ovo najzdraviji deo Beograda. Uz planinski vazduh koji dopire s obližnje Avale, svakako je tome pridodao i njegov uzvišeni položaj. Danas u ovoj južnoj zoni živi oko 15 hiljada Beograđana, ali njeni koreni sežu mnogo južnije od prestonice.

Ko su bili žitelji srpske periferije?

Još pre nego što će na mapi glavnog grada izrasti u urbano periferno naselje, Torlak je bio „margina“ i u mnogo širem kontekstu. Daleko od Beograda, na jugoistočnim obodima Srbije, postojala je (a i danas postoji) Torlačija. U 19. veku to beše jedan od naziva za regiju kojoj ni danas granice nisu precizno određene, delom i stoga što se preliva ka severozapadu Bugarske.

Jasni obrisi Torlačije izostali su iz još jednog razloga: naime, ovo nije bila geografska, već demografska odrednica. Torlacima su nazivani žitelji koji su se u istočnoj Srbiji nastanili duž Belog Timoka i dela doline Strme reke podno Midžora, kao i na padinama Tresibabe, Tupižnice i Stare planine. Tako se u okviru granica Srbije Torlak pruža najvećim delom opštine Knjaževac i južnim delom Zaječara. Sa bugarske strane, ova regija obuhvatila je istočne obronke Stare planine.

Beleške istoričara Milana Milićevića kazuju i da je Torlak obuvhavao mnogo veće područje – na jugoistoku sve do Pirota i Dimitrovgrada, a na zapadu do Bele Palanke. Po njemu, regija je ponela ime po lokalnom stanovništvu (Torlak ili Torlačko), dok je češki istoričar Konstantin Jireček primetio da su Torlaci ovaj naziv doživljavali kao pogrdan i uvredljiv. On je do 19. veka u govoru prihvaćen kao naziv za Srbina sa juga, odnosno „pripadnika nacije sa periferije srpstva“. Iako su se Torlaci dobrim delom naselili u Srbiji, ova oblast je, geografski, obuhvatala i veći deo šopske teritorije u zapadnom delu Bugarske, zbog čega postoji mišljenje da je razlika između Torlaka i Šopa suštinski zanemarljiva.

Od kolokvijalnih epiteta do demografskih etiketa

Iako zvanično nije označavala etničku pripadnost, sama reč Torlak vekovima je nosila asocijaciju na pogrdni epitet. Po poreklu je u pitanju balkanski turcizam (od reči tur, turlak), a „turlacima“ su se u 15. veku nazivali pripadnici derviškog reda koji se pobunio protiv sultana. U svakodnevnom govoru, Torlak je bio i neiskusan ili prost mladić, a u sličnom kontekstu upotrebljavala se i reč „šop“. Njeno pravo poreklo do kraja je ostalo nepoznato, ali se beleži da je ovom rečju nazivan neotesan, primitivan čovek i prostak. U cincarskom narečju, šopima su se nazivali i stanovnici zapadne Bugarske, pa su se oba pojma vezivala za slična geografska područja.

Još jedno ne baš laskavo značenje dao je i Vuk Stefanović Karadžić u svom „Srpskom rječniku“ iz 1818. godine. Po Vuku, torlak je bio onaj koji torla – odnosno, razmeće se i viče. Smatra se da je otuda nastao i glagol torlati ili trlačiti, a usled nejasno definisanih demografskih „granica“, Torlacima se u tom periodu nazivao i narod koji ne govori ni srpski ni bugarski. Njihov specifičan izgovor vremenom je označen kao timočki i pripao timočko-lužničkom dijalektu, karakterističnom po „mešavini“ srpskog i bugarskog jezika.

No, uprkos pejorativnoj asocijaciji na samo poreklo naziva, Torlaci su na ovim prostorima usvojili tipične odlike srpske tradicije. Porodični i verski običaji ne razlikuju se mnogo od ovdašnjih, te su se vremenom, osim geografskih ili jezičkih, izbrisale i pojedine kulturološke granice. Kada je, pak, Srbiji za vreme vožda Karađorđa zapretila represija Otomana, među prvima se na udaru našao istočni deo zemlje.

Kako bi se sačuvalo od neprijatelja, tamošnje stanovništvo delom se počelo povlačiti ka severu. Među njima behu i žitelji regije nedefinisanih granica, a najveći deo njih pošao je iz Svrljiga u okolini Niša. Napustivši Torlačiju, narod se naposletku skrasio na južnoj periferiji Beograda, a po njima je ovaj deo prestonice dobio naziv Torlak.