Retko je u poslednjih 50-tak godina bilo događaja koji je zaustavio čitavu naciju, a da je povod za to bila sahrana. Stajao je, razume se, i Beograd, jer je bio centralna tačka jednog od takvih ispraćaja.

Potonji je 8. maja 1980. godine doveo u prestonicu manje-više ceo svet. Sahrana Josipa Broza je pod spotlajt stavila sve same državne moćnike i poznata imena mahom iz političkog sveta, ali daleko od toga da su oni bili jedini. Maja meseca 1980., jedno takođe poznato ime je osvanulo u ovdašnjoj štampi, sa osvrtom na njegovu ne sasvim svakidašnju karijeru.

Da je Tito bio popularan i među glumcima, svakako nije bila nepoznanica – uostalom, i sam je po medijima osvanjivao u društvu holivudskog džet-seta. Ali, za filmskog miljenika Sterlinga Hejdena nije se moglo reći da je bio tipična zvezda. Karijera mu je tekla uobičajenom putanjom tek do početka Drugog svetskog rata, kada je, sticajem sopstvenih izbora, ali i globalnih dešavanja, stao rame uz rame sa jugoslovenskim partizanima.

„Slobodan čovek“ na putu ka zaraćenom Balkanu

Nekoliko dana po sahrani Josipa Broza, Sterling Hejden je još uvek boravio u Beogradu. S obzirom na zamašnost takvog događaja, ne čudi to što je i dalje bio „svež“ u Hejdenovom sećanju: kada je, veli, na Titovoj sahrani čuo posmrtni marš, nije mogao a da ne zaplače. Sa Titom se, inače, prvi put sreo nakon 1945. godine, kada mu je doživotni predsednik uručio orden zasluga za narod. A priča koja je završila odlikovanjem, počela je veoma, takoreći, ne-holivudski.

Sve do ’40-ih godina prošlog veka, Hejden je, ruku na srce, živeo onako kako su obični smrtnici mogli samo da sanjaju. Bio je na putu da ga filmska industrija uzme pod svoje, pa su se Hejdenu smešili glamur, holivudske lepotice i život na visokoj nozi. Ali, jedna stvar mu se nikako nije dopala: to što su se glumci, po pravilu, vodili ukalupljenim klišeima, kako po pitanju uloga, tako i glede javnog života.

Hejden je, pak, imao drugačije životne ambicije. Kao večiti znatiželjnik koga nije držalo mesto, beskrajno je držao do svoje slobode. Decenijama kasnije, o tome će svedočiti i odabir naziva Hejdenove autobiografske knjige. „Lutalica“ je, po njemu, bila prikladna reč, pogotovo za nekoga ko je sebe doživljavao kao „slobodnog čoveka“.

A onda je u jednom trenutku sloboda postala najskuplja reč – bar za Evropu i deo Azije, koji su uvučeni u sukob koji će potrajati narednih nekoliko godina. Za to vreme, deo još jedne svetske sile, SAD, trudio se da donekle ostane ostane po strani; jer, „zašto bismo se mi borili“, smatrali su, ako je taj rat ionako bio sa druge strane okeana?

Ali, Hejden se sa takvim tumačenjem nije slagao. Bio je stava da je jedina ispravna strana – strana pravičnosti i humanosti, i sa tom idejom se prijavio za rat.

Među partizanima kao kod kuće

Više od svega, Hejden je želeo da u rat ode kao „običan, anoniman vojnik“. U tome ga je, doduše, sprečavalo već poznazo ime, pa se prijavio pod nepoznatim – kao Džon Hamilton. Amerikanci su, pak, u to vreme trenirali gerilce za upad u Grčku, što je za Hejdena značilo putešestvije do južnog Balkana.

1941. godine je prvi put čuo za Tita i partizane. Četnici su mu već donekle bili poznati, budući da su filmovi o njima „putovali“ diljem cele Amerike. Ipak, Hejden, kao i drugi Amerikanci sa kojima je delio vojnu službu, uglavnom nisu bili na prvoj liniji fronta. Kada je iz Grčke mornaricom prebačen u italijanski grad Bari, u tamošnjoj bolnici se susreo sa desetinama ranjenih partizana. Potom je u obližnjem Monopoliju dobio štab od oko njih 800-tinak, od kojih se većina oporavljala pred povratak u Jugoslaviju.

Iako su neprekidno bili u blizini Nemaca, partizani su, sećao se Hejden, vrlo brinuli o američkim saborcima. Njegovu posadu na brodu su većinom činili Jugosloveni i o partizanima je imao samo reči hvale. Hejden je kasnije govorio da su se veoma lepo slagali, a za nekolicinu „naših“ ljudi se sećao da su mu mnogo pomogli. Amerikanci u nekim trenucima nisu ni znali kuda plove, jer su ih seljaci sa brodova prebacivali uglavnom noću.

Uprkos nimalo naivnoj situaciji (Nemaca je bilo na sve strane, pa se valjalo, osim oružjem, protiv njih boriti i solidarnošću), marince je, naposletku, osnaživao i osećaj drugarstva. Takav je dojam imao i Sterling Hejden, opisujući proslavu jednog ratnog Božića. Američki marinci su ga upriličili na brodu, pa je i Hejden tokom nazdravljanja progovorio koju reč – da ga je duh partizana podsetio na američku revoluciju.

Ipak, mnogo češće od zdravica, kao što u ratovima inače biva, počast su morali da odaju u neveselijim okolnostima. Vojnici koji su ginuli tokom okršaja po danu, sahranjivali su se po noći kako bi se preživeli sakrili od Nemaca. Nakon jednog od tih noćnih pokopa, neko se dohvatio vojničkog roga, pokušavajući da odsvira posmrtni marš. Četiri decenije kasnije, ista melodija je Sterlinga Hejdena setila na dane u mornarici.

Sasvim slučajan odlazak na Brozov ispraćaj

Našavši se u povorci koja je poslednji put ispratila Tita, Hejden nije bio samo jedan od mnogobrojnih ožalošćenih. Uspeo je da napravi mnoštvo fotografija, kao što je nakon Drugog svetskog rata sa još dvojicom drugova napisao knjigu o partizanima.

Partizane, među kojima i one odlikovane kao narodni heroji, Hejden je susreo i tog 8. maja 1980. godine – sada već kao vremešne borce „tvrdih lica“. A da se zatekne na sahrani doživotnog predsednika, Hejden je uspeo gotovo pukim slučajem: novac za avionsku kartu je dobio od jedne filmske producentkinje.

Nalazio se u Parizu kada je do njega stigla vest o Titovoj bolesti. Ne bi li došao u Beograd, pokušao je najpre da pozajmi novac od prijatelja. U međuvremenu je upoznao i dotičnu producentkinju, koja je želela da sa Hejdenom snimi film.

Hejden je isprva oklevao, ali ga je sekretarica njegove nove producentkinje praktično stavila pred svršen čin. Telefonom mu je poručila da ga već čeka karta za Beograd, pa je Hejden brže bolje rekao svom prijatelju „Zovi mi taksi!“. Možda je zvučalo neverovatno da jednom glumcu Hejdenovog kalibra (a do početka ’80-ih je već stajao rame uz rame sa drugim holivudskim legendama) zanedostaje novca za avionsku kartu. No, i to je išlo u rok službe nekome ko se u autobiografskoj knjizi samoprozvao „lutalicom“.

Takav je život nastavio i kao već osvedočeni miljenik publike. Holivud je bio podnošljiv, ali samo utoliko što su mu uloge omogućavale da se ukrca na svoj brodić i krstari svetom – jedino su se Jugoslavija i Beograd na Hejdenovom itinereru ipak našli silom drugačijih, neveselih prilika.