Beše to s proleća 1903. godine, a u Beogradu se, u neposrednoj blizini Kraljevskog dvora, otvorio prvi fotografski atelje. Prestonica je, doduše, u to vreme već imala radnje u kojima su fotografi brusili svoj zanat, no ova je tada bila prva namenski (dakle, za fotografski atelje) sagrađena ne samo u Beogradu, već i u celoj Srbiji.

Pre nego što se kasnije ovde nastanio bioskop "Zvezda", u zgradi je fotografsku opremu instalirao Milan Jovanović. Do te 1903., Jovanović je već više od decenije uživao glas poput retko kog ovdašnjeg fotografa. Na njegovim portretima pozirala su poznata lica poput Milovana Glišića, Radoja Domanovića, Stevana Sremca, Nušića ili Disa, ili važnih ličnosti političko-istorijskog života kao što su Stojan Novaković i Jovan Dragašević.

A osim njih, tu behu i oni još poznatiji – kralj Milan Obrenović i kraljica Natalija, a kasnije i najtragičniji kraljevski par Aleksandar i Draga. Jer, do otvaranja svog (namenskog) ateljea, Jovanović je već deceniju unazad nosio zvanje dvorskog fotografa srpskog kralja. No, ovaj rođeni Vrščanin u to vreme još nije bio ni na polovini svog plodonosnog radnog veka. I već tada, pripala mu je uloga jedinstvenog svedoka, očevica koji je slikom beležio impresije svog vremena. Ovekovečio ih je na licima poznatih i manje poznatih sugrađana, ali i na mnogobrojnim pejzažnim snimcima Beograda. Tako se, u trenutku prelamanja 19. i 20. veka, Jovanović našao u ulozi beležnika slikovitih svedočanstava o životu prestonice i njenih stanovnika.

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije / Milan Jovanović

Umetnik sa pedigreom među uglednim žiteljima grada

Tog oktobra 1863. kada je Jovanoviće obradovao novi član Milan, u porodici je već stasavao dečak po imenu Paja. On će kasnije postati među najpriznatijim srpskim slikarima, dok je otac Stevan svoj životni vek proveo pred fotografskim aparatom.

Izvesno je da je izbor Stevana Jovanovića – tada uglednog vršačkog fotografa – uticao i na opredeljenje mlađeg sina Milana. Porodični "pedigre" svakako mu je otvorio (a potom i olakšao) put ka svetu fotografije. Da je oduvek bio predodređen postati evropskim čovekom, svedoči i to što je od početka bio u dodiru sa različitim kulturama – prevashodno nemačkom, rumunskom i mađarskom.

Rodivši se na tlu Austrougarske monarhije, Milan je od malena bio upućen da pored maternjeg, srpskog, prozbori i nemački jezik. Na nemačkom je pohađao nastavu u osnovnoj i srednjoj školi, da bi mu se nakon toga – a dobrim delom uz pomoć starijeg brata Paje – otvorila mogućnost da školovanje nastavi u Beču.

Nakon što je prva znanja o fotografiji stekao uz oca Stevana, Milan će, počev od 1883., u austrijskoj prestonici boraviti dve godine. Tokom narednog perioda, zanat je dalje usavršavao u Minhenu, Parizu i Trstu. S prve polovine 1887. godine ponovo se vraća u Beograd, i uz očevu i bratovljevu podršku otvara svoj prvi atelje.

Kompleks starih zgrada na Pozorišnom trgu (lociranih tada na Obilićevom vencu spram spomenika knezu Mihailu, gde su se kasnije uselili Dom štampe, knjižara "Beoizlog", a potom i palata Kulturnog centra), pokazaće se idealnim za radionicu fotografa čiji će primarni tematski fokus postati građanski portret. Jer, atelje Milana Jovanovića našao se sred centra kulturnog života Beograda. Uz ulaznicu u prestonički javni i kulturni milje, Jovanovićev profesionalni put započinje relativno uobičajenim tokom. Prvih nekoliko godina provodi u nalaženju umetničkog izraza, pritom aktivno usavršavajući fotografsku tehniku. U poređenju s ondašnjim svojim savremenicima, njegovi se snimci nisu u većoj meri razlikovali niti prevazilazili tehničke domete ostalih ateljea. Motiv koji je Jovanović od početka prepoznao kao "svoj" – i kome će ostati veran tokom celog radnog veka – prevashodno je bio vezan za građanski portret.

S kraja 19. veka, okolina Milanovog ateljea vrvela je od kulturnih dešavanja. I on sam se našao u centru istih, mada je po porodičnoj liniji i obrazovanju već naginjao uvaženijem građanskom sloju. Stoga je lako stupao u dodir sa ličnostima iz javnog života grada, i malo po malo, na njegovim su se fotografijama našla i viđenija lica: glumci, reditelji, dramski pisci i pozorišni saradnici, i ujedno svi koji su na neki način bili bliski teatru. Portrete glumaca snimao je u maniru klasičnih građanskih portreta, mada ni oni nisu u većoj meri prevazilazili tadašnje fotografske standarde.

Nekoliko godina je prošlo pre no što će Milan svoju opremu izneti van ateljea. O tome svedoče snimci nastali u vreme i nakon 1892. godine, na čijim je poleđinama napis sa ponudom fotografija "sa vedutama Beograda i okoline" (u fotografskom rečniku, vedute predstavljaju snimke detaljnih prikaza određenih delova grada, arhitektonskih objektata ili pejzaža). Poslednja decenija 19. veka time je označila istup ka eksterijernim snimanjima, isprva sporadičnim, a kasnije i sve učestalijim.

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije / Milan Jovanović - Čuveni portret kralja Aleksandra i kraljice Drage ispred Saborne crkve na dan venčanja, delo je Milana Jovanovića

Kraljevskim putem preko dasaka koje život znače

Već iduća, 1893. godina, za Milana će se pokazati kao jedna od značajnijih. Aktivno vodeći atelje već petu godinu za redom, uspeo je steći poziciju među najboljim prestoničkim fotografima. Jovanovićev atelje do tada je već prevazilazio ostale, dok se napredak ogledao u kvalitetu Milanovog rada koji je dostigao najviši nivo profesionalne fotografije.

Razumljivo je stoga bilo i što je atelje na Obilićevom vencu postao nekom vrstom zborišta uglednih građana. Ubrzo, Jovanović se našao u privilegovanom društvu poznatih lica srpske kulture i nauke. To će postati i okosnicom njegovog daljeg fotografskog rada, jer se sa velikom strašću posvetio snimanju portreta svojih uglednih savremenika: glumaca, književnika, naučnika, slikara, novinara i političara.

Iako je građanski portret i dalje bio njegova primarna delatnost, Jovanovićev angažman donekle se menja otkako 1893. godine dobija zvanje dvorskog fotografa kralja Srbije. Od tada se, uz članove kraljevske porodice Obrenović, na njegovim snimcima pojavljuju i lica bogatijeg građanskog sloja. U poređenju sa drugim fotografima svog vremena, ova je uloga Jovanoviću donela veći ekonomski i društveni prestiž, a već tri godine kasnije, kao dvorskog fotografa uposlio ga je i crnogorski knez.

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije / Milan Jovanović - Gospođa Zorka, glumica Narodnog pozorišta

I tu se Jovanovićev dodatni angažman još ne okončava: iste godine (1896.) postaje fotograf-saradnik Kraljevskog narodnog pozorišta. Na toj će poziciji ostati do kraja radnog veka, što mu omogućava da postane još zapaženiji u beogradskom kulturnom miljeu. Uz priliku da još više zađe u teatar, Jovanović pronalazi novu okosnicu u radu. Sve više vremena provodio je među velikanima glume – posmatrao ih je u ulogama na sceni i svedočio o zbivanjima iza kulisa. Potom bi takve momente ovekovečio fotografskim aparatom, i na njegovim snimcima bi se našli glumci u kostimima ili tokom priprema za pojedine uloge.

Rečima poznavaoca Jovanovićevog dela, Milan je radom pri teatru "ispoljio razumevanje za transpoziciju života u umetnost". Uspeo je zabeležiti sve one manje poznate detalje pozorišnog života (a koji bi u suprotnom možda ostali nepravedno zaboravljeni), i time nam ostavio neprocenjivi dokument o životu i radu Narodnog pozorišta.

Autentični svedok prohujalih vremena

Do 1903. godine i preseljenja u novi atelje, Jovanović sve intenzivnije radi na snimanju eksterijera. Već od 1896., iz ateljea izlaze razglednice s natpisom Pozdrav iz Beograda: sačinjene kao kombinacija štampe i originalne fotografije, izdavao ih u standardnoj veličini poštanskih karata. Na njima su se naše panorame, vedute i značajnija arhitektonska zdanja Beograda, te sporadični etno-snimci i snimci reportažnog karaktera.

A kako je, počev još od 1892., izdavao serije snimaka gradskih motiva, Milan Jovanović prvi je u Srbiji uveo formu fotografske razglednice. To ga je svrstalo među ovdašnje i evropske pionire ove fotografske forme, a pored pejzažnih motiva, na razglednicama bi se našli i portreti javnih ličnosti.

Druga polovina Jovanovićevog angažmana označila je najveće domete u radu. Ostali prestonički ateljei, pak, nisu mogli ispratiti standarde koje je postavio. U estetskom i tehničkom smislu besprekorni, Jovanovićevi snimci postaju odraz profesionalne zrelosti, što se i dalje najviše zapažalo na serijama portreta.

I dalje aktivan u saradnji sa Narodnim pozorištem, Jovanović u to veme zadržava i zvanje fotografa kraljevske kuće. Smena dinastija i puč izveden maja 1903. na kratko ga, međutim, stavljaju u nemilost novog vladara dinastije Karađorđević. No, već iduće godine ponovo dobija dozvolu korišćenja titule dvorskog fotografa, i gotovo svi zvanični portreti porodice Petra I Karađorđevića snimljeni su njegovim aparatom.

Narednih 10 godina, sve do početka Prvog svetskog rata, obeleženo je Jovanovićevim najintenzivnijim angažmanom. Mobilizacija i odlazak u rat 1914. godine označiće višegodišnju pauzu u radu, a tokom šest godina provedenih van Beograda kratko će boraviti i u Firenci. U svoj atelje se vraća tek 1920. godine, ali se fotografijom bavio još svega godinu ili dve.

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije / Milan Jovanović - Kralje Aleksandar Krađorđević sa vaspitačem

Do 1921. godine, Jovanović je iza sebe imao dve i po decenije profesionalnog rada. Za tih 25 godina zaslužio je mesto među najznačajnijim srpskim fotografima, doprevši do ranga profesionalaca poput Anastasa Jovanovića. Pritom, Jovanovićev doprinos fotografiji – pogotovo uzev u obzir vreme u kome je delovao – od nemerljivog je značaja pre svega u kulturno-istorijskom smislu.

Jer, ličnosti koje su se našle pred njegovim objektivom – od manje poznatih sugrađana, do zvučnijih imena akademske i umetničke zajednice i članova tri kraljevske porodice – behu od onih koji su na prelazu vekova ostavili važan trag u životu glavnog grada. Istovremeno, snimajući prikaze ondašnjeg Beograda, Jovanović nam je preneo autentično svedočanstvo o izgledu prestonice u trenutku kada je od turske kasabe počela nalikovati modernim gradovima.

Prvenstveno se u umetničkom izrazu vodeći principima realizma, Jovanović im je u izvesnoj meri pripajao i primese romantičarskih ideala. I mada se njegov doprinos ponajpre očituje u potretima savremenika, svojim objektivom je uspeo preneti i jedinsveni dojam Beograda i njegovih stanovnika s kraja 19. i početka 20. veka. Stoga Jovanovićevo delo ostaje autentično i vanvremensko, pružajući nam mnoštvo detalja o vremenu u kome je živeo.

Milan Jovanović preminuo je 17. marta 1944. godine u Beogradu, u 80. godini.