Ime Iso Lero Džamba duboko je urezano u istoriju ulica Dorćola. Dok će ga jedni pamtiti kao momka sa beogradskog asfalta, drugi će, na njegov pomen sa setom pomisliti na stihove koje je za sobom ostavio i emocije koje oni bude. Ipak, i jedni i drugi odmah će se složiti - priča o ovom čoveku je sve samo ne obična.

Momak sa Dorćola

Kada se kaže beogradsko podzemlje, asocijacije često nisu suviše „šarene“. Račvaju se, predvidivo, u dva glavna pravca: ka zamešateljstvu podzemnih odaja, bunkera i rimskih bunara, ili ka – iz ugla običnih Beograđana – skupinama opskurnih lica odmetnutih od zakona. Sitni kriminalci, dostavljači zabranjenih supstanci ili, kada od sitnih poslova uznapreduju, persone kojima se ne bi valjalo zameriti.

To drugo beogradsko podzemlje se često čini – a opet iz ugla običnih Beograđana – još zapetljanijim od spleta tunela pod Kalemegdanom. Razlog nije teško pogoditi jer, mada šetaju među nama, mahom se trude da ne budu poznati.

Mnogo je takvih prošetalo gradom, pogotovo „devedesetih“ koje se smatraju „hajlajtom“ njihovih aktivnosti. Ako su se obični Beograđani tih godina davili u milijardama, teško je pojmiti šta je tek prolazilo kroz ruke prosečnog kriminalca-gangstera – ne računajući metke koji su sejali smrt među konkurencijom. A ako ste hteli da uđete u njihove cipele, podrazumevalo se da imate specifičan imidž i mentalitet. Da ste grdosija mrkog pogleda i da vam adrenalin i dopamin skaču od same pomisli na mogućnost da završite u ćorci.

S obzirom na uobičajeni modus operandi, teško je zamisliti da među ovakvom družinom ima mesta za umetničke duše. Još manje, umetničke duše krhke konstitucije, za koje biste pomislili da bi ih oduvao malo jači vetar. Takvi su bili retki, ali kada jednom krenu put podzemlja, ne šale se ni sa mnogo opskurnijim od sebe.

Takva reputacija je prikačena momku, Dorćolcu po imenu Iso Lero. Ako vam je ime nepoznato, da pokušamo sa nadimkom: Džamba. Ako vam je i on nepoznat, verovatno ste u životu odabrali put daleko od podzemlja. Tek, Iso Lero je bio specifičan čovek.

Džamba je rođen je na Dorćolu 1953. godine. Nije tada još mogao znati da će njegova tetka, Barija Ramadanovski, postati majka čuvenog Džeja Ramadanovskog jednog od najprepoznatljivijih glasova bivše Juge. Štaviše, dve porodice su delile isto dvorište i Džamba je svoje dečaštvo proveo u Dobračinoj ulici.

Osnovnu školu nije završio. Više ga je privlačila „ona“ strana zakona. Sitne krađe, šibicarenje, džeparenje i tuče – tako je izgledalo njegovo odrastanje. I pre nego što je načeo dvadesete, na ulici su ga dobro znali. Većina ni tada nije pomišljala da se kači sa njim.

Ovo je bilo neobično, tim pre što je Džamba bio mladić mršuljavog stasa. Mada mu je po izgledu odgovarao epitet pothranjenog i žgoljavog, temperament je bio sasvim druga priča. Prkosan, nadmen i drzak, Džamba se nije ustezao od provociranja sebi sličnih – ali, ne samo njih.

Prvi put iza brave

Godine 1976, kao osvedočeni kavgadžija i otimač tašni, dobio je krov nad glavom u Centralnom zatvoru. Sa one strane zakona je već imao reputaciju, a sa „ove“ je redovno dobijao batine. Drugi lupeži ga nisu dirali (ne bi se ni usudili), ali se zato straža osećala p(r)ozvanom da ga redovno prevaspita pesnicama.

To ga nije „smirilo“, već je uporno nastavljao da provocira – navodno, nikada fizički, već isključivo verbalno. Ali, sa pojedinim žestokim momcima se nije zaustavljao na rečima. Ako je ko zaglavio robiju zbog silovanja ili nasilja nad decom, priča se da bi ga Džamba rado propustio kroz šake.

Interesantno je zvučao detalj da su mu neke stvari u zatvoru čak i prijale. Navodno, voleo je da među „cimerima“ zavodi red i bude glavni u svojoj ćeliji u periodima kada nije bivao u samici, gde je često završavao zbog provokacija. Ali, imao je život u ćorki izvesnih prednosti – recimo, kod Džambe je probudio glad za znanjem. Preciznije, za uzduž-i-popreko poznavanjem Krivičnog zakonika. Govorilo se da ga je recitovao kao prvak naučenu pesmicu.

Ovaj, takoreći, hobi mu je doneo i neke ozbiljnije angažmane, za promenu, sa „ove“ strane zakona. Sastavljao je žalbe, za zatvorenike koji nisu imali dubok džep da plate „normalnog“ advokata. Legenda kaže i da su te žalbe dobro prolazile, samo što Džamba nije planirao da od njih pravi trajniju karijeru.

Odlazak u tuđinu

Očekivano, nastavio je Džamba po starom čim se ponovo našao na ulici. Razlika se uočavala po tome što je beogradske ulice zamenio ulicama Italije, Francuske, Nemačke. Ovdašnjim momcima odlazak „preko grane“ nije bilo nešto strano, naprotiv – bilo je uobičajeno.

Onda se zašlo u ’80. godine prošlog veka, a Džamba je uživao sve veći renome. I penjao se, kako to karijerni put nalaže, na lestvici. U takvim okolnostima, karijera je išla uz pripadajući „networking“: Džamba je među poznanicima imao zvučna imena poput Aleksandra Kneževića Kneleta ili Đorđa Boškovića Giške. Sa potonjim se nije slagao, mada su se docnije sprijateljili kada su obojica „pali“ u Italiji.

Dovoljan bi bio pogled na njegov telefonski imenik, pa da se o Džambi stekne utisak da se kretao u odabranom društvu. No, okušao se i poslovima koji nisu nužno pripadali ilegali, kada je upisao vlasništvo nad jednom detektivskom agencijom.

Pesnik u duši

Pred kraj ’80-ih, nova zvezda je rođena na estradnom nebu. Bio je to Džej Ramadanovski koji je, sa Džambom, delio krvno srodstvo. Naime, dok je čamio u CZ-u i studirao Krivični zakonik, Džamba je imao i hobi potpuno netipičan za kriminalni milje: pisao je stihove, u koje je uvid imala i buduća muzička zvezda.

Tako je Džej iskoristio dve Džambine pesme za dva svoja albuma – „Teško je živeti“ (album „Zar ja da ti brišem suze“) i „Žuta ruža/To je žena mojih snova“ (album „Jedan dva“). Avaj, izlet u muzičke vode bio je upravo to – izlet koji je kratko trajao. Da, ostao je Džamba unekoliko blizak tom esnafu, makar zato što je imao gaže kao obezbeđenje (noćnih) klubova. Iako je već dobrano gazio tridesete, njegov prgavi karakter je nešto teže mekšao.

Jednog poznog septembarskog dana 1992. godine, Džamba je pokušao da se „prošvercuje“ u kazino na šestom spratu Beograđanke. Navodno, popio je čašicu više, a nije imao pozivnicu koja bi mu garantovala ulaz. Obezbeđenje, na čijem čelu se nalazio tada čuveni Vukašin Vule Gojak, je reagovalo i stvari su krenule opasnim tokom. Inače, Gojak je pripadao ozbiljnijoj ekipi, okupljenoj oko „Arkanovih tigrova“. O tome šta se nakon toga desilo, različita su svedočenja. Po jednom, obezbeđenje je Džambu počastilo dobrim batinama, odvezlo ga u Erdut i tamo ga otpratilo u večna lovišta. Druga verzija (iznelo ju je obezbeđenje kazina) veli da je Džamba „samo“ počašćen batinama i ostavljen na ulici. Pored toga, šuškalo se i da ekipa u kojoj se kretao Džamba nije imala „podršku“ policije.

Kako god bilo, okolnosti ovih događanja nikada nisu rasvetljene – mogli su ih znati samo oni koji su se našli na licu mesta. A junak ove sage nikada neće moći da obznani sopstvenu stranu priče. Na ulici je pekao zanat, a onda ga je ista ta ulica ispratila tamo odakle se više ne vraća – u podzemlje, ali u ono od kog ni mutni i neuhvatljivi još nisu uspeli da pobegnu.