Jesen 1882. godine – a precizniji datum je 11. oktobar – podsećala je na one čudne istorijske trenutke: traju nekoliko sekundi, a ljudi ih pamte decenijama. I ne samo da ih pamte, već ih upisuju u slavne biografije. Tako se nekako odvijalo i isprva obično nedeljno prepodne. Dok se u Sabornoj crkvi služila liturgija, kroz vazduh se prolomio pucanj.

Zvuk je izazvao pometnju, tim pre što crkva toga dana nije ugostila samo obične Beograđane. Ali, nišan je bio usmeren baš na jednog od tih ne sasvim običnih.

Kako je jedna žena, naizgled ni po čemu upadljiva, uspela da zavara državni protokol? Ili je upravo zato i odabrala tišinu nedeljnog prepodneva, računajući da Milan Obrenović neće imati podrazumevano prisustvo ljudi sa dvora?

Još bolje pitanje bi bilo – kako (i zašto) se pištolj našao u ruci naizgled ni po čemu upadljive žene.

Ekspresno putovanje do iza rešetaka

Kada se ljudima pomene atentat (pogotovo na najviše državne zvaničnike), prva asocijacija uglavnom bude da je počinilac zasigurno muškarac. Kada je meta tog atentata kralj, asocijacija uglavnom ode i ka zaverenicima, političkim protivnicima ili članovima opskurnih antidržavnih pokreta. I po tome je, između ostalog, taj 11. oktobar bio drugačiji. Umesto da se od nje očekuje da ćuti i ne talasa, jedna žena se našla dovoljno „hrabra“ da uperi pištolj u kralja.

Zvala se Jelena Marković, nadimak joj je bio Ilka. Samo nekoliko trenutaka nakon što je povukla obarač, Ilka je bila na putu ka zatvorskoj ćeliji.

Do krvoprolića nije došlo, jer je hitac promašio metu. No, Ilkin čin je izazvao specifičnu vrstu sablažnjavanja. Pošto se nije uklapala u tipičan profil atentatora, mora da ju je na to navela neka „ženska boljka“. Histerija i uzburkane emocije? Nezamisliva lična tragedija? Jer, kako bi jedna žena mogla da se povede nečim što bi se nazvalo svesna politička odluka?

I kako se uopšte desilo da se njeni putevi ukrste sa kraljevskim?

(Druga) ulaznica u krugove elite

Ilkina priča je, zapravo, počela podalje od Beograda i Dvora. Rođena je 1845. godine, u jednom malom mestu u Mađarskoj (tada Austrougarskoj), u porodici kojoj nije manjkalo ugleda i imućstva. Uz oca, višeg državnog službenika, delovalo je da se toj porodici smeši manje-više predvidiva budućnost. Ali, Ilka je rano shvatila da sigurnost ne mora da se podrazumeva. Majka joj je preminula kada je Ilka uzela četrnaestu, pa su ona i sestra prešle u Novi Sad.

Bila je to, zapravo, odluka Jeleninog oca – da se o devojčicama nadalje stara tetka. Ilka je, pak, bila dovoljno mlada da „upije“ novo okruženje. Jer, osim što je bio mirna, vojvođanska varoš, Novi Sad se dičio i titulom intelektualnog i kulturnog središta.

Svega tri godine kasnije, Ilka se udaje za Jovana Andrejevića Jolesa. Bio je to doktor, ugledni gospodin, koji se kretao u društvu, takođe, uglednih ljudi: Đure Jakšića, Laze Kostića i Jove Jovanovića Zmaja. Ilkin brak je, samim tim, nalikovao karti koja joj je (ponovo) garantovala mesto među elitom. Avaj, idila nije potrajala, jer je Jovana Andrejevića ubrzo pokosila tuberkuloza.

Jelena je imala samo 19 godina i već je bila udovica.

Jevrem Marković, opasni kraljev kritičar

Ilkina sestra je u tom trenutku već živela u Beogradu. Sada je dobila i cimerku, kojoj je preseljenje u glavni grad još jednom donelo „upad“ u društvo mladih, obrazovanih ljudi.

Taj beogradski krug, iako donekle drugačiji od novosadskog, ipak nije bio suviše drugačiji. Ilkini vršnjaci su se mahom školovali u inostranstvu i upijali modern(ij)e ideje svog vremena. Interesovali su ih politika, socijalizam, pa i feminizam (tada još u povoju), a o svemu su običavali da diskutuju na kućnim sedeljkama.

Potonje nisu bile samo puka druženja radi druženja. Kao ravnopavne učesnice razgovora, žene su, takođe, slobodno iznosile mišljenje o političkim i društvenim temama. Po pravilu su ti skupovi privlačili i uticajnije „glave“ u društvu, pa je bilo uobičajeno da se na njima nađe i pukovnik Jevrem Marković.

Ilka ga je upoznala kao gospodina vrlo spremnog da kritikuje državni poredak. Pošto iver uglavnom ne pada daleko od klade, bilo je logično da i Jevremov mlađi brat pođe sličnim stopama. Tako se biografija Svetozara Markovića oslanjala na njegov rad kao političkog aktiviste, socijaliste, publiciste i filozofa.

Socijalizam se doimao i njegovom bratu Jevremu, na čiji (verbalni) nišan je dospeo najpre knez, a potom i kralj Milan. Jevrem je otvoreno zamerao na njegovoj autoritarnoj crti, prepoznavajući i takve probleme poput korupcije ili crkvene moći u državnim poslovima. A u Srbiji na čelu sa kraljem Milanom, to je bilo dovoljno da se postane nepoželjan.

Dve Srbije, a na sredini – Ilka

Ilka i Jevrem Marković su se uzeli nakon tek nekoliko meseci poznanstva. Ali, Ilka se nije uklapala ni u tipičan profil srpske supruge. Umesto da ćuti i ne talasa, vrlo je konkretno – finansijski – podržala Jevremov politički rad.

Čak ni to nije bilo neobično za supruge koje su se kretale u tom društvenom sloju. Markovići su, sa svoje strane, bili svojevrsno ogledalo dve Srbije – prve, koja je pošto-poto štovala jasnu hijerarhiju, i druge, koja se opirala takvom društvenom poretku.

U liku i delu Milana Obrenovića se prepoznavao arhineprijatelj te druge Srbije. Istini za volju, iako je Milan seo na presto gotovo kao dečak, valjalo mu je priznati poneke krupne pomake – u prvom redu, modernizaciju uprave i vojske. Nije se libio ni stavljanja na snagu ustavnih korekcija, a sve je upućivalo na to da će se njegova vladavina prilično odužiti.

Koplja se lome oko njegovog kraljevskog visočanstva

Tako i bi – samo što uz dugu vladavinu neretko dolazi i poduža lista oponenata.

Kralju Milanu Obrenoviću je moglo svašta nešto da se zameri: u prvom redu, sklonost da vlada čvrstom, autoritarnom rukom, zbog čega su se razbuktavali sukobi sa Narodnom skupštinom i sa opozicijom. Među zamerkama oponenata, visoko na listi je bila i kraljeva težnja da se oslanja na Austrougarsku.

Dakako, to nije bilo od pomoći u smirivanju tenzija. Malo po malo, na vidiku je bila još jedna, i to poprilično žestoka – Topolska buna.

Nastaviće se...