Puštanje u rad dorćolske termoelektrane osvetlelo je i dolazak novog, električnog doba. Od tog trenutka je i gradska opština bila u obavezi da koristi i plaća električno osvetljenje. Tom svečanom trenutku pridružio se i prvi prestonički parobrod, budući da je istog dana i „Deligrad“ uplovio u varoš.

Dorćolska termoelektrana, oličenje inovacija i progresa 

Što se, pak, zgrade Termoelektrane tiče, njen izgled je ostao tek na davnašnjim fotografijama i skicama. Zgrada je po izgledu bila prilično skromna. Zna se da joj je dimnjak dosezao 38 metara u vis, tako da ni ostalim kućama u susedstvu nije smetao dim. Ostalo je pritom nepoznato i ko su bili arhitekta i projektant.

Ipak, Beograđani su napokon dobili savremeni električni sistem. Struju za kuće i ulice proizvodila su tri parna kotla, dok je 9 parnih mašina pokretalo tri parne mašine. Cela električna mreža bila je duga 62 kilometra kablova, što ujedno beše i najslabija tačka elektrane. To su najviše osetili stanovnici perifernih delova grada: ovde je osvetljenje bilo prilično slabo, a neretko bi stanovnici ostajali i u mraku.

Ipak, bez dorćolske centrale se ne bi zaiskrile ni sijalice u domovima uglednih građana, niti bi se zahuktali tramvaji i tada još retki industrijski pogoni. Centrala je pritom i za ceo grad bila jedna od važnijih građevina: naime, devetnaestovekovni Dorćol još nimalo nije nalikovao današnjem. Nakon toga još nazivan Pištolj-mala, u njemu se živalj tiskao po skromnim i jeftinim kućama. Stoga je nova termoelektrana, pored Prve beogradske gimnazije, bila među prvim objektima u ovom delu koji su planski izgrađeni.

Beogradska centrala u evropskim rukama

Osim što je bila jedina termoelektrana u Beogradu, dorćolska centrala je odmah počela da ostvaruje pristojne prihode. Deo njenih akcija pripadalo je ulagačima u Belgiji, te je grupa tamošnjih akcionara odlučila da otkupi preduzeće. Otkako su akcije 1984. godine prenete na briselsko Društvo tramvaja Beogradskih, ova kompanija je potom osnovala firmu Tramvaji i osvetljenje grada Beograda. Od 1903. pa u naredne dve decenije, ovo preduzeće preuzelo je celu gradsku električnu mrežu.

Međutim, kasnije se to ispostavilo kao prilično problematičan potez. Termoelektrana na Dorćolu zapala je u vlasničke (pa i cenovne) zavrzlame, a Kraljevinu su tek čekale godine Prvog svetskog rata. Sa bombardovanjem Beograda decembra 1915. zgrada Centrale pretprela je ozbiljna oštećenja. Pritom, Belgijsko društvo koje je slovilo kao njen vlasnik, povuklo se iz zemlje još po dolasku okupatora.

Nastaviće se...