Kada pomenemo Gospodska ulica, svima je prvo na umu Zemun i njegova Gospodska ulica. Žila kucavica grada od davnina, sa svim onim elementima što čini posebno i "gospodsko" u ovoj ulici. A da li ste znali da je i Beograd imao svoju Gospodsku ulicu? Beše to vreme kada je Zeleni venac još bio jezero, a u "Manojlovoj bašti" se pilo uvozno pivo, iz Zemuna.

Mesto gde je Jevropa zakoračila u Beograd

Istorija ove ulice počinje s početka 19. veka. U vremenu kada je Zapad snažno "kucao" na vrata balkanske prestonice. Ili bolje rečeno, kada je Beograd željan da se što pre izvuče iz "smoga" turske mahale, "upijao" Evropu u svoje sokake. I to u svim segmentima. Kako po društvenoj organizovanosti, načinu života, tako i po izgledu i arhitekturi.

Beše to vreme kada je na Zelenom vencu još uvek bilo jezero, gde se dolazilo na izlete. A kako priča kaže, popularizaciji istog doprinele su dve velike gospođe i jedna mala. Naime, vikendom su jezero sa pratnjom posećivale kneginja Ljubica i Tomanija, žena Gospodar Jevrema Obrenovića, prva i druga dama ondašnje Srbije. Popularnost izletišta je rasla, a ubrzo je tu, među prvim u Beogradu, otvorena kafana "Manojlova bašta". Tu se točilo pivo, novo piće pristiglo sa Zapada, i to uvezeno iz Zemuna.

A, onda je mic po mic Beograd počeo da napušta senku tvrđave i širi se na sve strane.

Foto: Wikipedia / Djordjes

Elitni deo grada u vreme kada je Dedinje bilo daleka periferija

Gospodska ulica je u prvim decenijama 19. veka spajala granicu mlade kneževine u Savskom pristaništu, gde su se sidrili mnogobrojni brodovi iz Evrope, sa Terazijama koje su se tek formirale kao centar modernog Beograda.

Ova strma ulica bila je u prvo vreme periferija kojom su cirkulisali "jevropejski" putnici, roba iz svih krajeva i donoseći, ali i budeći, nove ideje međ  življem. I svi znani i neznani koji doploviše Savom i Dunavom, na neki način su ostavili trag. Najvidljiviji u graditeljstvu i arhitekturi  pa iznikoše kuće najbogatijih i najuglednijih familija, velike i lepe, zapadnjačkog stila.

Bila je i prvi korzo, na kome su se dva puta dnevno okupljali mladići i devojke, strateški raspoređeni svako sa svoje strane ulice, uzdušući i šaljući signale. Nedeljom je knez Miloš u fijakeru sa velikom pratnjom gordo prolazio baš ovom ulicom na putu ka Sabornoj crkvi, pokazujući da je on, a ne Turci, pravi gospodar Srbije. 

I tako, u skladu sa ljudima koji su živeli u njoj, Gospodska ulica dobi i naziv. Beše to mesto stanovanja tadašnje beogradske elite. A zna se i kum. Ni jedna, rekli bi, beogradska priča ne može proći bez novinara, pa ni ova. Urednik "Srpskih Novina" Miloš Popović, pedesetih godina devetnaestog veka, u kući Markovića otvora 1847. godine knjižaru i pod njegovim "uticajem" narod je prozva Gospodskom, što zatim uđe i u službenu upotrebu.

Mala gospoja stupa na scenu

I još jedna zanimljivost vezana za ovu ulicu koje nas vraća na obale jezera na Zelenom vencu. Rekli smo da je izletište postalo poznato zbog Velike i Male gospoje kneza Miloša, a iza ove potonje titule nalazila se lepa hajdučka nevesta Jelenka.

U vreme kada je postala najpoznatija ljubavnica kneza Miloša, već je za sobom imala brak sa hajdučkim harambašom i koketiranje sa turskim pašom. U početku je bila družbenica kneginje Ljubice kojoj je pomagala u odgoju dece, a potom je iz dečije sobe put našla do Miloševe postelje. Ambiciozna Jelenka na sve načine je pokušavala da se otarasi starije i spretnije Ljubica, ali bezuspešno. Zbog njihovog sukoba, Miloš je Ljubicu preselio u Beograd, ali ju je Jelenka i tu pratila.

Naime, sa svojih 38 godina, Milošu je "Mala gospoja" dosadila i ženi je za doktora pravnih nauka Teodora Herbeza, Srbina iz Hercegovine. Iako je zavidnu karijeru stekao u Rusij, kao patriota sa ogromnim bogatstvom vraća se u Srbiju. Ipak, ni Jelenka nije ostala bez miraza. Dobija nekoliko kuća u Beogradu, te hiljadu dukata u zlatu.

Da li kao poslednji udar kneginji i knezu ili čisto da bi pokazali svoj status, te Herbezovi od miraza kupuju kući u Gospodskoj 32, na nekoliko stotina metara od Ljubičinog konaka. Posebnu pažnju varoši privukao je tovar skupocenog nameštaja prispeo direktno iz Beča.

Kuća Herbezovih postala je centar društvenog života prestonice. Na bečkom nameštaju sedeli su diplomate, članovi Državnog saveta, književnici, bogataši i naravno, komšije iz ulice.

 Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / "Vreme", 1929. 

Neobični žitelji Gospodske ulice

Herbezovi, Tenkini, Markovićevi, Stanišići, Simići samo su neke od beogradskih porodica sa "pedigreom" koji izabraše da svoj dom sazidaju nadomak pristaništa, na desnoj obali Save. Pridružili su im se i Đermanovi, Stejići, Marinovići, Šilići i Brankovići. I tako iznad Savamale, na Savskoj padini smesti se elitno naselje tadašnjeg Beograda, u ulicu Gospodska. 

Posebno je bila zanimljiva kuća Jovana Marinovića na broju 15, koja je, takođe, bila sazidana od miraza. Marinović je, naime, bio prvi i najmlađi srpski diplomata, oženjen Persidom, ćerkom Kapetan-Miše Anastasijevića. Kuća je pored svoje impozantnog izgleda bila i mesto gde su se okupljala beogradska i diplomatska elita, a posle prodaje Simi Igumanovu, jedno vreme je bila i sedište Srpske kraljevske akademije.

Kuća u Gospodskoj broj 24 imala je pravu umetničku istoriju. U njoj je živeo neobični Dubrovčani, Matija Ban, pisac, političar, diplomata koji je u prestonicu dospeo kao bi bio vaspitač ćerki kneza Aleksandra, i zauvek ostao i postao nezamenjivi deo tkanja kulturnog Beograda. Prolazeći pored njegove kuće, Beograđani su se čudili što po čitav dan u kući gori svetlo i odakle energije jednom čoveku za sve to. Nasledio ga je Stevan Todorović, koji je pored slikarstva, bio i osnivač prvih sokolskih i pevačkih udruženja i kuću pretvori u pravi muzej od poda do plafona. I to bukvalno. Na kraju se u kuću krajem dvadesetih godina 20. veka doselio Branislav Nušić, koji je pričao kako je inspiraciju za svoju najčuveniju komediju "Gospođa Ministarka" našao gledajući prolaznike i stanovnike ulice baš na ovom mestu, "najlepšem u Beogradu", kako je tvrdio.

Priča o Gospodskoj, ne može biti isprčana a da se ne spomene da je u njoj živeo pesnik romantičar Branko Radičević, po kome 1867. godine ulica, koja se nekada pružala od kafane "Zeleni venac" do kafane "Zlatni konj", danas nosi ime. A onda su došli neki novi stanovnici, izgrađene neke nove zgrade koje su bile "prve" po mnogo čemu, ali o tome nekom drugom prilikom.