„Nije sreća para puna vreća“, i to „znaju oni koji je imaju“ – lako je bilo pevati muzičkim zvezdama kada su im vreće po pravilu „uhranjenije“ od prosečnog bankovnog računa. Lako je zapevati i da „plaču nekad i bogati“, ali je malo verovatno da će bogati roniti ljute suze nakon rasprodatog koncerta i milionskih tiraža.

Koga baš zanima, lako će iskopati pokoji detalj o tarifama svojih idola koji pune diskoteke, koncertne dvorane, stadione i hipodrome. Od cifara bi se zamantalo u glavi i onome ko inače nije sklon vrtoglavici, a suzu bi mogao pustiti jedino zbog svoje (prazne) vreće.

A današnji vlasnici punih vreća samo su nastavili stopama svojih prethodnika. Jedina razlika je ta što bi im na bankovnim računima pozavideli i veterani muzičke scene.

Ko je bio „teži“ – fudbaleri ili pevači?

Mada se nije mogla nazvati pravim skandalom, Beograd je još pre pedesetak godina podigla na noge afera sa mnogo nula. Na tapetu su bili fudbaleri koji su se „šetali“ iz kluba u klub, a za šetnje su im sledovale pozamašne suma novca.

Pošto su kupoprodajni cenovnici dostizali milionske cifre, u raspravu se umešala i politika: zamerke su stigle do odbornika Savezne skupštine. Raširile su se potom i po ostalim gradovima širom Juge - pre svega u Zagrebu, Ljubljani i Splitu - a povodom „teških“ ugovora se zapretilo i istragom.

Za to vreme, terene i svoje vreće nisu punili samo profesionalci koji su trčali za loptom. Ovi drugi, koji su se „igrali“ mikrofonom, van svojih terena su manje-više mudro ćutali.

Potom je i o njima počelo da se šuška, iako nisu došli dotle da se nađu na skupštinskom dnevnom redu. Za razliku od fudbalskih reprezentativaca, na čije basnoslovne sume je ipak motrio zakon, na muzičkim terenima (pre svega, zabavnim i narodnim) važili su izvesni izuzeci od pravila. Zaradu su im diktirali popularnost, broj prodatih ploča i ulaznica za koncerte, pa se o njihovim honorarima često moglo samo nagađati.

Međutim, prevarili bi se i oni koji su mislili da su „vreće“ zabavnjaka i narodnjaka lakše nego u fudbalera. A zavarali bi se i ako su mislili da im je to bilo dovoljno.

„Sirotinja“ sa milionima u džepu

Sredinom davne 1967., među domaćim pevačima je vrtoglavicu najpre izazvao honorar jedne italijanske dive. Nastup Rite Pavone na Tašmajdanu bio je težak 2.600.000 dinara (iliti više od 2 hiljade dolara), i to ne računajući, na primer, troškove prevoza. Njena koleginica Điljola Činkveti je u Beogradu otežala za milion dinara, koliko je koštalo njeno polučasovno gostovanje u jednoj domaćoj TV emisiji.

Ovdašnjim zabavnjacima se takav tretman nimalo nije dopao, jer su i najpopularniji među njima, u odnosu na svoje italijanske kolege, za nastupe praktično dobijali džeparac. Ne pristajući na takvu diskriminaciju, ovaj tihi revolt je glasno prekinula Lola Novaković.

Beogradska diva je uložila prigovor, ali je ostala kratkih rukava. „Svemoguća televizija“ je ipak imala poslednju reč, te nisu mogle da joj se zamere ni najtraženije zvezde. Ipak, nije se mogla požaliti ni Lola: suvereno je vladala top listama, njeni nastupi su redom bili rasprodati, a pozivi su pljuštali sa svih strana. Ako bi otpevala dve pesme i eventualno treću na bis, plavokosa diva bi inkasirala „tričavih“ 100.000 dinara.

Na takvom honoraru bi joj pozavideli i ostali domaći selebritiji. Zato su se poneki snalazili izvan domaćeg terena: za Cuneta Gojkovića je to bila dijaspora rasuta po „jugoslovenskim“ kafanama u Americi, dok je Tereza Kesovija ambiciozno osvajala parisku publiku. Za to vreme, Lola je po težini svog bankovnog računa ubedljivo obarala rekorde.

Za jednu prodatu ploču – „džeparac“ od 15 dinara

Izuzme li se žal za tantijemama inostranih pevača, imali su i eks-jugoslovenski solidan renome. Za Arsena Dedića i Đorđa Marjanovića organizatori su se praktično otimali, jer su se bez izuzetka grabile karte za svaki njihov nastup. U tome im je parirao legendarni Dragan Stojnić, koga se moralo „vući za rukav“ da bi zapevao na kakvoj priredbi – i to uz obećavajućih 200 hiljada dinara za samo jedno veče pred publikom.

Prva dvojica su se našla i u samom vrhu liste po zaradama, odmah iza Lole Novaković. A na začelju, sa svega 60.000 dinara po nastupu, kaskala je Gabi Novak. U društvo najtraženijih su ušli još i Zafir Hadžimanov i Miki Jevremović, ali su dnevnice za njihove resitale bile samo (manji) deo kolača.

U drugoj polovini ’60-ih, ploče su se već prodavale u milionskim tiražima. Najslušanijim zvezdama je to donosilo i poveću svotu u onoj njihovoj vreći. U dogovoru sa produkcijskim kućama, pevačima je sledovao procenat od svake prodate ploče.

U praksi je to značilo da za svaki primerak u svoj džep stave po 15 dinara. Ako se činilo da više od toga sleduje i prosečnom đaku za užinu, valjalo je taj džeparac pomnožiti sa najmanje nekoliko desetina hiljada. Ko od pevača domaši tiraž od 100.000 prodatih primeraka, za nagradu mu je sledovala „Zlatna ploča“ – što je na zaradu od milion i po dolilo i „bakšiš“ od 200.000 dinara.

U tome je pored Lole i Cuneta prednjačila Olivera Vučo, iako je iza sebe tada imala tek tri izdate ploče. Ipak, češljanje honorara domaćih zabavnjaka otkrilo je da su i oni imali ljutu konkurenciju.

Preko „narodnog šunda“ do još punijih vreća

Kada su ih široke narodne mase dočekale raširenih ruku, intelektualniji deo kritike ih je dočekao uz drvlje i kamenje. Televizijom i prodavnicama ploča je zavladao „narodni šund“, a džepove su, još brže od zabavnjaka, punili samozvani i samouki „kompozitori“.

Njihovo brzinsko debljanje bankovnih računa svesrdno su pomogle ne samo fabrike ploča, već i obožavaoci koji su te ploče masovno pazarili. Tako se došlo do računice da je reč o desetinama hiljada primeraka, od kojih je novopečenim takozvanim „kompozitorima“ u proseku sledovalo 8 procenata.

A kada se sve obračuna na godišnjem nivou, vrtoglave brojke su se pele i do 10 ili 20 miliona. Ipak, intelektualniji deo kritike narodnjacima nije toliko zamerao milione, koliko „hitove“ koji „sa narodnim melosom nemaju nikakve veze“. Što se „bezobraznih“ honorara tiče, delovalo je kao da nisu samo fudbaleri zavredeli da se nađu na tapetu. U poređenju sa kolegama iz tabora „narodnjaka“, čak su i pop zvezde poput Lole ili Arsena imale razloga za prigovor.

Dok su im novčane transakcije dospevale pod lupu javnosti, najmanje su se tangirali vlasnici prodatih ploča, rasprodatih koncerata i zvezde prepunih stadiona – sportskih, a i onih festivalskih. A ko nije bio fudbaler, pop zvezda ili narodnjak, na brojanje tuđih miliona je mogao samo tužno da uzdahne. Očito da ni za one u potrazi za unosnom karijerom nije bilo dileme – jer, „ko u Jugoslaviji propeva za publiku, na javnim priredbama, festivalima, televiziji i pločama, ne treba da brine. Milioni su mu na domaku“.