Nije se često dešavalo da Beograd po celu noć blješti pod neonskim svetlom. Danas još i đene-đene, ali pre 80 i kusur godina, za to je moralo biti stvarno dobrih razloga: na primer, da u prestonicu stigne najveći cirkus na svetu.

A Beograđani k’o Beograđani – voleli su da posvedoče svakojakim čudesima. Zato je, kada se „Cirkus Glajh“ uparkirao sa inventarom, sve zamirisalo na senzaciju kakva se ne sme propustiti.

Pre nego što je te 1937. godine razbudio ceo grad, „Glajh“ je već jedared uspeo da ga okrene naglavačke. Da je bio u to vreme najveći na svetu, govorilo je i 50.000 kvadratnih metara zauzetih na ondašnjem Trkalištu, a danas „kod Vuka“. Razume se, Beograđani su o svemu bili obavešteni mesecima unapred, budući da štampa nije propuštala priliku da najavi gostovanje „Glajha“. Ali, malo šta je moglo da ih pripremi na to kako će Beograd zaista izgledati 21. septembra 1932. godine.

Parada čudnih životinja i živih metaka

„Glajh“ je tog podneva stigao u velikom stilu: specijalnim vozom i u ogromnim vagonima koji su na beogradskoj Železničkoj stanici napravili popriličnu gužvu. I poprilično šarenilo, jer bilo je tu cirkusanata sa svih strana sveta – Indijanaca i Crnaca, Kineza i Meksikanaca, Arabljana i japanskih žonglera.

U poređenju sa ljudskim rasama, jedino je životinjskih bilo više – tako, uostalom, i priliči cirkusu veličine omanjeg grada. Najpre je celu ovu galanteriju valjalo deportovati od stanice do Trkališta, i to tridesetak lavova, kamile i slonove, bizone i 14 belih medveda, nekoliko roda i jednog pelikana, uz još tristotinak primeraka egzotičnih životinja. Konji su se brojali u krdima, a bilo ih je najrazličitijih fela i veličina: od velikih, belgijanskih pastuva, do minijaturnih škotskih ponija. A na čelu ove nesvakidašnje kolone: morževi, i to najglasniji od svih. Na Trkalište su stigli prvi, ispuštajući zvukove nalik mukanju krava – tako su bar zvučali narodu koji nije baš bio naviknut na paradiranje ovih brkatih stvorenja užim gradskim centrom.

Kada se takva jedna povorka u traktorima i kolima provoza Nemanjinom ulicom, niko nije ostajao ravnodušan. Ponajmanje deca, kojoj je ovo bio prvi put da vide tako neobičnu škvadru, ali i odrasli, koji su se brže-bolje sjatili ka prostoru iza Tehničkog fakulteta. Ali, cirkuska ekipa nije imala vremena za gubljenje. Nije im, doduše, ni trebalo mnogo da se raspakuju i montiraju, jer su bili dobro uigrani.

Sem toga, „Glajh“ je sa sobom dovukao i sopstvenu cirkusku arenu, električnu centralu i sve instalacije. Tim pre su Beograđani bili prilično sumjničavi: prva predstava je počinjala za nekoliko sati, a trebalo je za to kratko vreme podesiti svu mašineriju. Otuda je i atrakcija bila veća kada je prvi performans počeo tačno u 8 časova uveče.

Imalo se šta i videti u narednih 7 dana: egzotične zverke i konji dok plešu rumbu i balet, 5 metara visoke piramide od ljudskih tela, bravure kauboja u stajaćem položaju na leđima konja ili rimske trke dvokolica... U odnosu na njih, vratolomije na trapezu su već ličile na dečju igru. No, ne bi cirkus bio cirkus bez da se publika valjano zastraši, a tome je služio „živi metak“ – tačka koja bi prosečnom gledaocu skratila život bar za koju godinu.

Tako je dočekano ispaljivanje akrobate iz srebrnog topa: sa sve zaglušujućom detonacijom, gustim oblakom dima i očima gledalaca uprtim u najvišu tačku arene. Samo par trenutaka kasnije, ispaljeni čovek u avijatičarskom odelu se strmoglavio u sigurnosnu mrežu, kao da se ništa nije ni dogodilo. Na stranu što je pobrao gromoglasan aplauz i ovacije, akrobata je uz takvu hrabrost postao miljenik beogradskih gospođica.

„Abnormalne“ životinje? Može, ali uz dozvolu

Cirkus „Glajh“ i njegove vratolomne predstave prepričavale su se još dugo nakon spektakularnog gostovanja. U Beogradu je bio koliko nedelju dana, ali je za to vreme uspeo da zaustavi ceo grad – i to doslovno. Naime, sva ostala dešavanja su bila otkazana, uključujući predstave, opere i slična kulturna okupljanja.

Publika ih je potpuno „iskulirala“ zarad adrenalina i do tada neviđenih cirkuskih čudesa. Ali, nisu ni neviđena čudesa tek tako mogla da prođu – bilo da je reč o svetskom cirkusu ili omanjem gradskom vašaru.

Štaviše, da bi se upriličilo takvo dešavanje, ono je moralo da bude aminovano od strane Uprave grada i beogradske policije – što znači, organizatori su najpre imali da upute molbu i prilože dokaze da su vašari i predstave bezbedne za gledaoce.

O tome svedoči i jedan izveštaj iz davne 1936., kada je u Zemunu gostovao cirkus „Rebernig“. Sve je bilo opisano do najsitnijih detalja: da su se životinje čuvale u vagoima sa gvozdenim rešetkastim vratima, ili da je za pitome životinje bio obezbeđen pravougaoni šator. Brinulo se i o tome da razne zverke ne zalutaju na putu do cirkuske šatre – sprovodile su se kroz „čvrste hodnike“ i u kaveze sa gvozdenim rešetkama i sa mrežama od kanapa.

Ništa se, dakle, nije prepuštalo slučaju – ni električni agregati za osvetljenje, ni šator u kome je sedela publika, a koji je takođe morao proći bezbednosne procene. Tek kada je komisija sačinila čitav izveštaj, „Rebernig“ je dobio zeleno svetlo za svoje impresivne izvedbe.

A osim većih i poznatijih cirkuskih trupa, kroz proveru su morale da prođu i „sitne ribe“. Takav je bio slučaj sa izvesnim Matijom Stepanovićem, od koga je Uprava grada Beograda (tačnije, Odeljenje krivične policije) dobila molbu kakva se sigurno ne viđa često.

Bilo je to 1937. godine, a Stepanović je najljubaznije zamolio da mu Odeljenje krivične policije aminuje da na vašaru može „raditi sa teletom sa dve glave, sa iluzijom i drugim abnormalnim životinjama“. Tako je i spis sačvan u gradskom arhivu, pod nazivom „Molba za izdavanje dozvole za iluzionističku predstavu sa dvoglavim teletom na vašaru u Topčideru“.

Međutim, izvesnije je bilo da se zapravo nije znalo ko je tačno nadležan za tako neobične molbe. Otuda je najlogičnije bilo da se zahtev uputi policiji, jer je trebalo, pre svega, obezbediti javni red i mir. Nije zato bilo razloga da cirkusi i vašari budu izuzeti, pa makar policija zbog toga imala još više posla.

Inače, predstave sa životinjama su u to vreme bile i najmnogobrojnije, tim pre što Beograđani nisu imali prilike da, recimo, odu do Zoo vrta – bar ne do 1936. godine, kada je prvi Zoo vrt i otvoren. A koliko je naroda došlo da vidi dvoglavo tele (i na šta je takva jedna „abnormalna životinja“ mogla da liči), danas je već teško pretpostaviti. No, sudeći po interesovanju Beograđana za cirkuske i vašarske senzacije, sigurno je i Matiji Stepanoviću uspelo da okupi dovoljno radoznalih očiju.